Šetam juče sa Sarom tržnim centrom, tražimo igle za pletenje i odgovarajuću vunicu. Hoću da se podsetim kako se plete. Savršeni hobi za nadolazeće hladne dane.

U radnji ima svega, pa i „home made“ hrane. Sara se pored kase hvata za malu teglu džema i pokazuje mi.

A ja po automatizmu odgovaram, da ja ne kupujem džem, jer je meni džem sinonim za hranu koju uvek imamo u kući, koja se zaista kod kuće sprema.

Odrasla sam sa mirisom kuvanog džema, zvukom zveckanja „prokuvanih“ tegli, koje se na visokoj temperaturi dezinfikuju u rerni, kako bi se spremile da prime taj porodični nektar.

Kada kažem džem, vidim deku, koji sedi u garaži pored šporeta na drva satima i meša dragocenu supstancu, da ne zagori, sa takvom posvećenošću kao da baš od tih kružnih pokreta raspoređenih u tačno preračunate intervale zavisi celo zimska prehrana šestočlane porodice.

Sa mirisom kuvanih šljiva i kajsija, se meša miris kiše, koja je uvek prisutna u doba kada se džem sprema.

Čujem bakin glas, koja povremeno siđe da prekontroliše celi proces i proba „da li treba još šećera“, a obično u donošenju ovako važne odluke učestvujemo i mi, deca. Ali bakina je poslednja, jer ona je ekspert za kuvanje džema, a Boga mi, i slatkog.

Kada se donese presuda da je kuvanje gotovo, ogromna se šerpa, koja služi samo u tu svrhu, odnese u kuću i tu dalja bakina specijalnost stupa na scenu – punjenje tegli i hermetičko zatvaranje, posle koga se nikada nije desilo da se „nahvata buđ“ od stajanja.

Za nas decu tu kreće teži deo – nema više probanja u toj „svežoj“ fazi, jer još ima tegli od prethodne godine.

A tokom zime, zna se – na svako naše pitanje „jel ima nešto slatko“ po automatizmu se odgovara „pun je špajz džema“.

Tada smo kao deca bili ljuti zbog takvih odgovora. A sada bih dala sve, da samo još jednom mogu da čujem te reči.

Tegla džema je porodica.

Tegla džema je detinjstvo.

Tegla džema su uspomene.

I ne, one se ne kupuju u radnji.

tegla džema

Jutros ustajem, rano pre svih, jer moje telo ne zanima činjenica da je subota i da mogu da se naspavam.

Spremna i orna za novi dan.

Uključujem aparat za kafu.

Stavljam hleb u toster.

Vadim puter i džem iz frižidera.

Kao i svakog jutra.

Dok se kafa polako hladi u šolji, mažem puter na vrući hleb i bez razmišljanja otvaram teglu.

Prazna je.

Pokušavam da se prisetim kada je „dospela do nas“ i shvatam da je možda upravo ta tegla džema od kajsije poslednja koju je baka napravila.

I kao gromom pogođena shvatam da bi joj danas bio rođendan.

A ja više nemam džema.