Da li je moguće promeniti se i da li je to uopšte dobro?

Pitanje je kojim se već neko vreme aktivno bavim kroz samoposmatranje tj. samorefleksiju. Ko sam danas, a ko sam bila pre 10 pa i 5 godina? Ko sam mislila da ću biti a ko sam postala? I ko bih bila da sam napravila neke druge odluke u životu?

Za razliku od mnogih koji misle da se ljudi nikada zapravo ne menjaju i da smo nekakva datost koja ne može da utiče ni na šta u svom životu, ja sam neko ko duboko veruje ne samo u promenu kao takvu, već i u neizostavni napredak koji sa njom dolazi.

Jedne večeri, po ritualnom uspavljivanju Sofie, kao i svake večeri na umoru dana Marko i ja smo sedeli u našoj novoj dnevnoj sobi, pili čaj i pričali o najrazličitijim temama. U tom razgovoru sam došla do saznanja koje je uvek bilo prisutno, ali ga nikada nismo potpuno osvestili ili ga je trebalo samo verbalizovati – na Balkanu čvrsto vlada ta predrasuda da kada ti neko kaže „promenio si se“ to je zapravo najgora uvreda koju neko može da ti uputi. Retko, skoro nikada se tom opaskom ne primećuje lični ili materijalni rast i razvoj, već onog trenutka kada izađemo iz okvira tuđih očekivanja, najlakše je osuditi rečenicom „promenio si se“.

Sa druge strane, ja smatram da je to „promenila si se“ kompliment, a ne pogrda. Te mi je tek sada jasno čemu zbunjena lica mojih sagovornika, kada bi mi (a u više navrata se dešavalo) rekli „promenila si se, prava si Nemica“ ili „promenila si se, ne sviđa mi se tvoja nova frizura“.

Promena koja se vidi ili koju drugi primećuju, za mene je znak da se rad na sebi isplatio.

Put do ovoga gde sam sada i mentalno i fizički svakako nije bio lak. I Bogu hvala da nije.

Bogu hvala da više nisam balavica puna predrasuda prema drugom i drugačijem. Hvala Bogu da mi prva misao kada stignem do neke prepreke više nije „ja to ne mogu“. Srećna sam kada grlim svoju Sofku kada ima tantrum u sred radnje, iako sam pre njenog rođenja odlučno odbacivala mogućnost da moje dete može ikada da plače na javnom mestu i smatrala sam da su deca koja vrište napolju razmažena ili nevaspitana.

Presrećna sam kada vidim svoju „mušku“ frizuru u ogledalu i osećam se tako lepo i moćno zbog toga, iako pre samo 5 godina pomisao da ću skratiti kosu samo 2cm budila u meni nelagodu i strah. Obožavam činjenicu da se više ne gnušam same pomisli o izbacivanju đubreta iz stana, jer je to kućni posao kao i svaki drugi.

Preponosna sam na sebe što sam od prvobitne pomisli “ da ja nemački nikada neću naučiti“, već sedam godina živim u Nemačkoj i ne samo da ga svakodnevno govorim, već sam i master studije završila na tom jeziku. Volim da uživam u muzici Đorđa Miljenovića, iako sam oduvek „prezirala “ Sky Wikluha. Obožavam što mogu da biram jezik na kome ću čitati sledeću knjigu. Jedva čekam da se teretane ponovo otvore i to je ono što mi u ovo vreme korone najviše nedostaje, iako sam se užasavala pomisli o fitnesu…

Lista „sitnica“ koje sama kod sebe primećujem je preduga da bi stala u samo jedan tekst. Ali poenta je ista – menjam se, dakle postojim.

I jedva čekam kako ću se tek menjati kada za nekoliko godina pogledam unazad, na ovu sebe danas.

Zašto se ljudi plaše promena?

Promena je pre svega izlazak iz poznatih okvira. Najprostija jednačina u glavama ljudi je – Poznato = sigurnost. Promena = nesigurnost?

Te je „strašno“ menjati posao koji već dugo radiš, jer se tu osećaš sigurno. „Strašno“ je i menjati grad u kome si do sada živeo, a da ne pominjem državu. „Strašno“ je promeniti i društvo prijatelja. A zašto bi bilo?

Postoje ti neki ljudi u našim životima koji ostaju uvek isti i time se ponose. Ponosno sa istim žarom prepričavaju iznova i iznova događaje iz osnovne ili srednje škole i sve bi dali da se vrate u ta vremena „jer nam je bilo tako kul“. A šta ti ljudi znaju o vama danas? Šta znaju o vašim usponima, padovima, problemima ili uspesima, vašim afinitetima? Pa verovatno baš ništa.

Da, bilo je lepo nekada i verovatno smo se zbog toga i družili. Ali je to prošlo i sada stvaramo nove uspomene i idemo dalje, tako što ćemo obostrano prihvatiti ono što danas jesmo ili jednostavno ne moramo više da se družimo. Ja volim da se sećam „starih dana“, ali ni za šta na svetu se ne bih vratila ni u jedan period mog života, iz prostog razloga što volim mestu u svom životu na kome se trenutno nalazim.

Volim svoju porodicu; svoju samostalnost; svoju slobodu da budem ono što želim; da se oblačim onako kako želim; da čitam knjigu u kafiću, u parku ili autobusu a da se niko zbog toga ne zgražava; da se ne šminkam uopšte i zbog toga se osećam bolje nego sa šminkom; da se ponosim svojim znanjem i da ga konstantno unapređujem, a ne da se zbog svojih uspeha osećam manje vredno ili manje „kul“; da grešim i na greškama učim; da pored sebe imam nekog ko me konstantno gura napred, a ne nekog zbog koga se osećam krivom što sam uspešna.

Da, nekada je bilo zabavno i rado se sećam trenutaka iz prošlosti. Ali od uspomena se ne živi! A odnosi koji se na uspomenama zasnivaju, a danas su prazni, oni su koje ne želim u svom životu.

I priroda se stalno menja, a zašto ne bismo i mi?

Nije najstrašnija stvar na svetu menjati se. Probajte, em je lako, em izuzetno prija.

Ne dozvolite da sputavate svoj rast, samo zato što drugi od vas očekuju da ste uvek isti.

Dozvolite sebi, ali i drugima promenu.

I hajde da zajedno podrugu „promenio si se“ prebacimo u kompliment, verujte, lakše je nego što možete i da zamislite.

Srdačno,

S-Mama