Dok sam malo pre prala sudove, kao i svakog dana pre nego što krenem po Sofku u vrtić, pala mi je jedna tako naizgled očigledna stvar na pamet, ali meni je zapravo to bilo otkrovenje.

Naime, danas ne moram po Sofiu u vrtić, jer će je pokupiti teta i voditi je na balet.

Što znači samo jedno – ja dobijam dva dodatna sata „slobodno“. I šta ću sa tim vremenom?

Za spremanje večere još je rano, sudovi su već skoro oprani, posao sam za danas završila, treba još samo da izvedem Benija i onda mogu da… Pa, ne znam zapravo šta?!

Mislim da je to klasičan sindrom „maminog slobodnog vremena“ tj. od onoga trenutka kada se porodimo rađa se sa bebom i taj večni osećaj griže savesti kada radimo bilo šta što nema nikakve direktne veze sa našim detetom. (Zanimljivo je doduše, da taj osećaj magično nestane ako radite bilo šta od kućnih poslova…)

Mislim da svaka mama može da se poistoveti donekle sa ovim –  u glavi imamo milion zanimljivih ideja za sve ono što možemo da radimo kada dete zaspi ili kada ode u vrtić ili sa tatom na igralište. A onog trenutka kada dete izađe iz stana ili zatvori okice i uplovi u svet snova, naš mameći mozak postaje potpuno prazan i dosadan.

Šta sada da radim?

I naravno da ne možemo da se setimo svih onih kul stvari koje smo planirale da odradimo.

Šta se to sa nama dešava, svaki put, bez izuzetka?

A kao posledica toga, neretko nađemo sebe kako sedimo ispred TVa ili PCa i prevrćemo po sadržajima neuspevajući da nađemo to nešto što nam se gleda (možda baš zato što nam se zapravo ništa i ne gleda, već smo taj osećaj bezidejnosti najlakše zamenile tzv. numb stanjem, kako bi vreme prošlo i konačno bismo mogle da odemo da spavamo, jer sutra nas naravno čeka novi dan pun obaveza.

Ako mi same ne mislimo na sebe, kako da očekujemo od drugih da to čine?

Ja sam neko ko je generalno aktivan, pogotovu kada se radi o stvarima koje volim da radim sama – obožavam da čitam i knjiga uvek imam na pretek, volim da pišem, da gledam serije i filmove i čovek bi pomislio da nikada nemam momente „ne znam šta bih sa sobom“. Ali imam ih i te kako, pogotovu kada dopustim sebi da upadnem u rutinu.

Da, ja svakoga dana mogu da sređujem stan i uvek se nađe nešto što nije na svom mestu ili nešto treba da se opere, opegla ili ušije. Ali čekajte, ja nisam ni sopstvena kućna pomoćnica, niti domaćica po vokaciji. Naravno da sve mi manje ili više radimo stvari po kući, to se negde podrazumeva (mada je moja ogromna prednost u tome što imam muža koji se čak i više od mene bavi porodičnim i kućnim stvarima).

A zašto onda to sebi radim? Zašto mi je prečesto u trenucima beznađa lakše da uhvatim krpu pre nego knjigu?

Danas sam po čistom automatizmu, kao isprogramirani mama robot uzela da perem suđe uz promišljanje – a šta da radim posle? Obično je stvar koja radim „za sebe“ kad god ugrabim slobodno vreme – da idem na trening. Ali ove nedelje sam već bila dva puta, štaviše bila sam juče, što znači da je sledeći razuman trening trebalo odraditi sutra. A šta ću onda danas?

I onda mi je sinulo.

Pa čekaj, ne samo da imam dodatnih dva sata danas, lepo je vreme napolju i živim 5 minuta hoda udaljena od najlepšeg parka u gradu već sam oduvek kad odvedem Sofku na igralište ili šetam Benija, sanjarila o tome kako bi bilo prekul kada bih jednom ponela svoj laptop i na jednoj od ušuškanih klupa mogla da sedim i pišem.

Ali do sada nisam to nikada uradila. Zašto, ne znam ni sama!

A zašto to ne bih uradila evo sada, danas, odmah? Pa i to ne znam!

Te sam tako spakovala laptop i kindle u torbu, skuvala sebi kafu u omiljenu šolju za poneti i krenula u potragu za savršenom klupom u parku sa savršenim pogledom na drveće koje polako počinje da dobija izgled mog omiljenog godišnjeg doba.

Koliko god emancipovane bile i koliko god mantra „nađi vremena za sebe“ bila popularna pogotovu na društvenim mrežama, mi mame vrlo retko zaista radimo ono što samo nama prija, onako potpuno sebično, jer želimo i možemo.

Ne kažem da treba da zapostavimo ni svoju decu, niti porodicu, svakako ne posao i obaveze koje obavljamo svakodnevno. Ali, onog trenutka kada pomislimo „baš bih mogla nekada…“ hajde da to uradimo istog trenutka, bez oklevanja.

Neće stati svet ako je večera pola sata kasnije na stolu ili ako je tata koji umoran dolazi sa posla sam spremi. Jer tata ako vas voli, on će razumeti koliko je vama važno što ste, eto, sa šoljom kafe otišle u park i radile ono što najviše volite. Tako ćemo biti bolje sebi samima pre svega, a onda i drugima oko sebe.

Ja to još učim.

Ja jesam i žena, i mama. Ali sam i Mima pre svega, a nju ne smem nikako da izgubim, niti zapostavim, nikada!

A šta vi radite kada dobijete neplanirano vreme koje možete posvetiti samo sebi?

S-Mama