Vremena se menjaju, samim tim i okolnosti u kojima se deca odgajaju. To što je nešto bilo dobro za naše prabake, bake, roditelje ili nas ne čini per se da bude dobro i za našu decu.

Ljudi se razvijaju, nauka se razvija, okolnosti se menjaju. Da je suprotno, nikada ne bi došlo  ni do kakvog napretka. Zamislite na primer Teslu koji ne radi svoja istraživanja, jer šta će nama dvosmerna struja kada je on odrastao bez nje? Glupo zar ne?!

Ne kažem da je sve ono što je novo samo po sebi dobro, ali nije ni sve ono što je staro samo zato što nam je jedino poznato takvo.

Pre svega „kako smo mi u naše vreme i šta nam fali“ zaista nije održiv argument, zapravo nije argument uopšte.

Ljudi misle da se ova rečenica može upotrebiti u bilo kojoj situaciji, kada ili ne znaju šta drugo da vam kažu ili kad prosto žele da pametuju, ili čak iz najbolje namere. Koja god namera bila to nije ok.

Daću vam par primera koji potkrepljuju moju tezu, mada se lista može produžiti u nedogled.

Večiti neprijatelj dece – internet

Kao stručnjak za medije moram ponovo malo da vas davim njima. A samim tim se osećam i pozvanom da mi glavna argumentacija i bude baš vezana za medije. Dakle: Kada govorimo o konzumaciji medija u naše vreme i danas postoji velika razlika između, pre svega, tehnološkog razvitka.

Naše bake i deke su rasle bez TVa, možda je neko imao radio, a neki nisu ni to. Da li je to značilo da i naši roditelji treba da rastu bez TVa iako je taj medij u vreme njihovog odrastanja postao deo svakog doma i svakodnevice svake porodice? Mi smo rasli bez interneta (bar u ranom detinjstvu). Može se slobodno reći da smo mi rasli zajedno sa internetom, i s njim se uporedo i razvijali.

Mi znamo šta je dial-up konekcija, znamo šta znači spor internet, šta znači mobilni telefon bez internet konekcije. Naša deca to neće znati. I to je ok. Oni imaju svoje, mi smo imali svoje. Mada, šta bih ja dala da sam kao mala mogla da biram kada ću i koji crtani film gledati…

Da li dete može da prohoda bez šetalice?

U vreme kada sam ja odrastala, kao i moj muž i moja sestra, šetalica (dubak ili kako god ga zvali) je bila nešto što se podrazumevalo da deca koriste kako bi „brže“ prohodala. Ja nisam ni puzila, hodala sam u šetalici i prohodala.

Kada je Sofia bila dovoljno velika da i sama dobije svoju šetalicu, igrom slučaja smo bili kod naše doktorice i od nje dobili pamflet u kome crvenim slovima piše da dete NI U KOM SLUČAJU NE SME da koristi šetalicu. I uz to stoji opširna argumentacija:

  • šetalica nije prirodan način da dete prohoda – ono kada bude spremno prvo će samo ustati na nogice, zatim hodati od jednog komada nameštaja do drugog, i na kraju kada oseti da je dovoljno stabilno i da su mu nogice dovoljno jake i čvrste pustiće se i prohodati samo;
  • šetalica uzrokuje nestabilnost kod dece kao i loš razvoj pre svega kukova, zatim dete samim tim što se na neprirodan način odgurnjuje kako bi pokrenulo i sebe i šetalicu može da dođe i do lošeg razvoja stopala;
  • ukoliko se beba, ne daj Bože, prevrne zajedno sa šetalicom može da pretrpi ozbiljne povrede…

Nama su ti argumenti bili dovoljni da Sofki ni ne kupimo šetalicu, već smo je pustili da prohoda sama svojim tempom, što je i uradila.

Dakle, to što smo mi odrasli u hodalici ne znači da mora i Sofia.

Ko zna, možda je baš ta hodalica kriva što ja ni dan danas ne hodam pravilno, već sa dvadeset i nešto imam neviđene bolove u leđima i kolenima… Možda i nije, možda i jeste, ne smem da tvrdim ni jedno ni drugo, nisam ekspert. Ali Sofiina doktorica jeste, i njeni argumenti su bili jači od onog klišea „kako smo mi u naše vreme.“

DSC01259

Vremena se menjaju.

Ista stvar je i sa dečijom ishranom, slatkišima i hiljadu drugih čuda koja se u odgajanju dece danas razlikuju od vremena kad smo mi odrastali.

O problemu sa davanjem slatkiša deci neću posebno da pišem, jer je moja draga S-Mama Ivana je već o tome pričala.

Svako ima pravo da odgaja svoje dete onako kako njemu odgovara. Da li to znači „tradicionalno“ ili na „moderan“ način izbor je svakog roditelja. I to je jedino fer.

Samo se molim vas manite toga, „e jeeeeste, vi ste izmislili toplu vodu pa sad tako radite, a kako ste vi odrasli bez toga ili na tome (ako je hrana u pitanju)“.

To nije argument, ponavljam. To je suprotno, nedostatak istog.

Uostalom, trebalo bi da nam bude drago što se nauka razvija i što se „neki tamo učeni ljudi“ trude da nama olakšaju i poboljšaju svakodnevicu, umesto što bespotrebno trošimo energiju i živce na uporno vraćanje u prošlost samo „jer smo mi tako“.

S-Mama