Koliko puta vam se u životu desilo opovrgavanje putem čuvenog Marfijevog zakona? Mene je ovog puta baš porazio.

Pre nekoliko meseci sam pisala tekst o tome šta je meni od modernih tehnoloških gedžeta preko potrebno, a čega se mogu odreći.

S obzirom na to da se i profesionalno bavim analizom novih medija, gde mi je trenutno od posebne važnosti funkcionisanje „pametnih“ telefona i naš odnos prema njima, bila sam sigurna da svojim primerom mogu doprineti promeni percepcije o tome koliko su nam oni neophodni, ili nisu.

Za sebe nisam nikada smatrala da sam privržena toj maloj spravici, kao i da svakog trenutka mogu da živim bez nje. Marfi je upetljao svoje prste, kao i uvek, i u kratkom vremenskom periodu uspeo da me demantuje. Ova priča ima dve strane medalje, jer kako drugačije.

Elem, pre mesec dana mi se pokvario mobilni iliti „pametni“ telefon. Ništa tragično, pošaljem ga na reparaturu i rešim stvar.

Kako ću živeti bez njega? Lako i bez problema!

Imam laptop, imam fiksni telefon, tako da u hitnim slučajevima ko hoće može da me nađe. I to se i ispostavilo kao tačno. Nisam imala nikakve krize i porive za telefonom ili čak „društvenim“ mrežama. Koristila sam mejl, kao i uvek, i zaista svako ko je hteo da me nađe i bilo mu je čudno što ne odgovaram na telefonske pozive ili poruke, uspeo je da me kontaktira putem mejla.

Sa Markom i mojima sam se takođe čula isključivo preko kompa i to je super funkcionisalo.

Ali šta onda kada ja nisam pored kompjutera? E onda sam odvažno rekla sebi a i drugima „a kako smo živeli pre malo više od 10 godina, kada niko nije imao mobilni telefon, pa smo se ipak i nalazili i dogovarali bez problema?!“ I to je funkcionisalo. Štaviše, osećala sam se i ponosno jer eto u 21. veku nije mi neophodan pametni telefon za svakodnevni život, može se i bez njega.

Čak mi je i bilo mnogo lakše, jer dok bih pisala moj master rad, nije bilo tog malog crva u glavi koji nas tera da svako malo skrenemo pažnju bacivši pogled na tu malu spravu zvanu telefon. Uvidela sam da mi je koncetracija ne samo znatno duže trajala, nego je bila i kvalitetnija.

Dani su prolazili, a onda i nedelje, a mom telefonu ni traga ni glasa. I život nije stao.

A onda se desila otrežnjujuća situacija, koju sam čvrsto bila ubeđena da ću izbeći. Ali Marfi je imao druge planove za moje ideale – naravno Sofku.

DSC03073

Šta kada zbog tehologije zakažemo u onom najvažnijem – roditeljstvu?

Jedno od velikih dešavanja u vrtićima ovde u Bavarskoj je praznik Svetog Martina. Tada se organizuju proslave u vrtićima u kojima učetsvuju čitave porodice. Deca mu se posebno raduju, jer sami prave „svetiljke“ (Laterne) s kojima, kada padne mrak, zajedno sa svojim porodicama šetaju oko vrtića, a zatim, kako dolikuje, uz hranu i piće proslavljamo zajedno u prostorijama vrtića.Praznik se proslavljao u sumrak oko 16h. A Sofka je u vrtiću normalno do 15:30h. Tog dana sam ja ostala kod kuće da pišem, Marko ju je odveo u vrtić.

I sve je bilo kao i obično. Sem činjenice da je trebalo da je podignemo u podne, a mi to nismo učinili. Kasno je sada za upiranje prstom u krivce, niti smo se mi raspitali, niti su nam vaspitačice skrenule pažnju na tu činjenicu.

Tako je Marko otišao kao i uvek po nju oko 15h. I šokirao se. Ni jedno dete sem Sofke nije bilo u vrtiću, svi zaposleni su spremali slavlje, a jedna vaspitačica je bila sa Sofkom (koja je srećom spavala dok Marko nije došao po nju).

Zvali su me iz vrtića kada su shvatili da ne dolazimo na vreme po nju, ja se nisam javljala. Kao za inat, nedelju dana pre toga sam rekla jednoj od vaspitačica da nemam telefon i ako im nešto bude trebalo da zovu Marka. Markov broj nisu mogli da nađu i Sofka je ostala u vrtiću, jer jedino mi nismo došli po nju.

Rečima se ne može opisati očaj i tugu koju smo osećali posle toga. Srećom pa su vaspitačice divne i nisu nam zamerile i priznale su da je delom odgovornost o nesporazumu i njihova i da nema potrebe da brinemo.

Ali! Ali kako da ne brineš? Kako da se ne pitaš, šta da se, ne daj Bože desilo nešto ozbiljno, da se povredila ili hiljadu drugih stvari, i da oni nas jednostavno nisu mogli da nađu, jer ja nemam prokleti telefon…

Ne, ovo nije priča o tome kako smo mi loši roditelji (mada nije da se ne osećam tako), ili kako sistem ne funkncioniše.

Ovo je tužna istina, da u 21. veku, hteli mi to da priznamo ili ne, nije moguće biti nedostupan i nemati telefon uz sebe. Zastrašujuće je, znam, ali je tako.

Od toga dana ja više neću biti zagovornik stava da možemo mi bez mobilnih telefona, barem ne u toj meri kao pre. Život nas demantuje na svakom koraku i svako na svojim greškama uči.

Nije važno kakav nam je telefon, koliko je jeftin ili skup, šta može a šta ne. Sprava sama po sebi ne može biti ni loša ni dobra, važno je kako i za šta je mi koristimo.

Sada imam novi telefon (hvala Amazonu što postoji), stari je još na popravci. I ne, ne moram da ga koristim ni za šta drugo i ni za koga drugog, ali za porodicu, pogotovu Sofiu, moram uvek i svuda da budem dostupna. A ideali neka čekaju, ili nek se menjaju.

S-Mama