Da, dobro ste pročitali – Moja dvoipogodišnja princeza već sada priča nemački bolje nego ja.

Da razjasnim malo situaciju.

Činjenica je da ja već pet godina živim i studiran na nemačkom jeziku. Pre toga sam i u srednjoj i na faksu, a i privatno, učila nemački jezik. Što bi sve ukupno bilo aktivno upoznavanje sa ovim predivnim jezikom cirka 13 godina. Neki bi rekli da je ova brojka velika, neki mala, neki dovoljna.

Ne znam. Ima dana kada mislim da sam konačno ovladala veštinom poznavanja i korišćenja ovog čuda od jezika kako u govornom, tako i u pisanom smislu. A onda dođu oni dani (ne TI dani, nego neki drugi) kada se pitam da li ja znam i reč da izgovorim, a kamo li napišem…

I ne, neću sada ponovo da kukam kako imam poteškoće sa pisanjem master rada, jer ih Bogu hvala za sada nemam. Ne, ovde se radi isključivo o njenom veličanstvu – nemačkom jeziku.

Sofia sada već ima dve godine i pet meseci. U vrtiću je već već godinu i dva meseca. Sa nama u kući priča srpski, a u vrtiću komunicira naravno na nemačkom. I šta je tu problem? Zapravo ništa. Naša želja je od početka i bila da ona odrasta na dva jezika i da tako nauči oba pravilno. Jer budimo realni, Marko i ja nikada nećemo znati nemački bez i jedne greške, a zašto dete da pogrešno uči od nas, kada ima mogućnosti da nauči pravilno od ljudi kojima je to maternji jezik.

Pošto ona, kao što napomenuh, ima dve godine, razgraničenje između ova dva jezika joj kako primećujemo dolazi automatski s tim što joj se desi naravno da kada priča sa nama ubaci i po koju nemačku reč, ali ne i cele rečenice. A verujem i da je takav slučaj i sa srpskim u vrtiću, ipak je ona još jako mala.

Ono što smo Marko i ja primetili još odavno je, da kada nas dvoje krenemo sa nekim da pričamo nemački u njenom prisustvu, ona se automatski prebaci i krene i sama da komunicira na tom jeziku.

I imam ja sve te informacije u svojoj glavi, ništa nije problem. A onda sam je juče, kao i svakog jutra pre toga, odvela u vrtić. Dok smo čekale svega par minuta da njena omiljena vaspitačica dođe do nas i „preuzme je“ mi smo čitale knjige.

To činimo svakoga jutra, samo što ja improvizujem priču na osnovu slika, na srpskom naravno, jer nisam upoznata sa sadržajem koji je, naravno, na nemačkom (ovo ne znači da ne razume sadržaj, već da u vrtiću imaju mnoštvo knjiga, koje jednostavno prvi put vidim). I tako je meni moja mezimica donela treću knjigu u kojoj je na svakoj strani bila nacrtana neka nova životinja koja juri miša sa početka priče. I tako je ona počela sama da priča priču, sa sve imenovanjem svake životinje i to naravno na nemačkom.

Ja znam svoje dete, i znam koliko volji knjige, i znam da zna napamet „Zmajevu riznicu“ i „Kralja lavova“ jer ne prođe ni dan da pored svih ostalih knjiga ne pročitamo i te dve, makar jednom. Ali da zna tako tečno i knjige na nemačkom, nisam imala predstavu. A i kako bih mogla?

Sve u svemu, ja sam pomalo zatečeno i zbunjeno, a mnogo više oduševljeno otrčala kod Marka i ispričala mu celu situaciju.

Nije isto kada o nečemu imate samo predstavu. Tek kada to nešto doživite, tada stvari dobiju opipljiv oblik.

DSC03646

Preponosna sam na nju, što se tako lepo uklopila u sredinu u kojoj je i što upija, ali i reprodukuje nova znanja i nove reči.

A onda sam shvatila, da već sada mogu da počnem da učim od nje. Ja znam nemački, ali znam akademske pojmove sa kojima se susrećem, kao i one koji su potrebni za svakodnevno funkcionisanje u društvu. Ono što ja ne znam su obične reči i pojmove koje ne moram da koristim na dnevnom nivou. Na primer, nikada u životu mi nije palo na pamet ni da pogledam kako se kaže slepi miš na nemačkom, jer mi to nije ni bilo potrebno. A tu je još mnogo, mnogo takvih „običnih“ pojmova s kojima se jednostavno ne srećeš, ili ti ne padnu na pamet da ih potražiš u rečniku.

E upravu tu leži znanje moje dvogodišnje ćerke koje je već sada veće od mog. I ponosna sam i presrećna, jer u kući imam privatnog profesora kome drugi maternji jezik jeste nemački, jer i na njemu odrasta.

Znanje jezika jeste najveće bogatsvo koje čovek može da poseduje i niko mu ga ne može oduzeti.

Zaista je neverovatno šta sve možemo da učimo i naučimo od svoje dece od dana kada dođu na ovaj svet.

Ja sada znam kako se kaže slepi miš – die Fledermaus.

A šta ste vi danas naučili od svoje dece?

S-Mama