Jedno od pitanja koje mene u zadnje vrijeme tj. od kada se Julian rodio i krenuo jesti krutu hranu muče je OD KADA, KOLIKO I ZAŠTO UOPĆE DIJECI DAVATI ČOKOLADU I SLATKIŠE?

Kao prvo pozdrav svima koji čitate S-Mama blog. Moje ime je Ivana i majka sam dvogodišnjeg dječaka po imenu Julian.

Mima i ja smo se upoznale prije skoro tri godine na jednom seminaru na fakultetu i iz prve je kliknulo među nama. Onima koji nikada nisu studirali van okvira svoje zemlje nemoguće je opisati tu sreću kada u prostoriji punoj Njemaca otkriješ da se nalazi netko tko priča tvojim jezikom. Neopisivo!

Tada još niti jedna od nas nije imala u planu postati majka. Ali eto, skoro tri godine kasnije obje imamo djecu, pauzu od studiranja iza nas (moja je puno duža nego Mimina pošto živim u gradu koji je 130 km udaljen od Univerziteta i trebalo mi je puno više vremena kako bi krenula ponovno u studenske pobjede) i tisuću pitanja vezano za sam odgoj djeteta.

deca-i-slatkisi

Vreme je praznika, a samo roditelji su ti koji biraju da li će njihova deca jesti voće ili slatkiše.

Od samog početka sam strogo kontrolirala koliko i kada će moje djete jesti čokoladu i slatkiše, jednostavno iz tog razloga da se od malih nogu uči kako se zdravo i kvalitetno hraniti. Puno puta su me iskarakterizirali kao strogu i lošu majku, pošto svojem djetetu nisam dala komadić čokolade ili još uvijek nije probao gumene bombone, a zamislite, bilo mu je već više godinu dana!

Da, nisam mu dala, jer smatram da dijeci čokolada nije neophodna za preživljavanje, a i sastoji se od 90 posto šećera! Zar im je potrebno u tako malo tijelo već od malih nogu gurati šećer?

Da, onda sam loša majka koja svom dijetetu definitivno želi samo dobro.

Moram reći da je moj malac jako dobar jelac. Ima svojih faza gdje ne želi nešto probati ali u pravilu jede dosta i raznoliko.

Zašto ga onda nepotrebno toviti sa slatkišima?

Vremena su se promjenila, ne živimo više u doba gdje su slatkiši bili nešto posebno i nesvakidašnje. Mi kao djeca smo se naravno veselili čokoladi, ali samo iz razloga jer je nije bilo u svakom dućanu za kupiti za sitne novce. Naši roditelji su se još više veselili slatkišima jer je to bilo nešto uvozno, nešto što nema u „Jugi“.

Ali budimo realni, danas ima slatkiša na svakom ćošku, djeca se susreću svakodnevno s njima po policama u dućanu, a izbor je velik i šarolik. No, naši stari još uvijek misle da su djeci za sretno djetinstvo potrebni slatkiši. I majke koje svojoj djeci brane jesti slatkiše su loše majke.

Takve kritike doživljavam samo od naših ljudi, niti jedan njemac ti neće reći da si loš jer svom djetetu nisi dao gumene bombone ili čokoladu. Ne, nego će prvo tebe pitati jel mu smije nešto dati, ako ti kažeš da to ne smije, neće te izrugivati, postavljati neukusna pitanja, nego će ti reći u redu, pospremiti slatkiš i nastaviti dalje.

Od naših ljudi to nisam doživjela. Oni uvijek imaju neki komentar na to zašto djete ne jede slatkiše!

Na primer, jedna frizerka ovdje u njemačkoj, hrvatica, mi je rekla da nisam normalna jer kako će djete znati šta je čokolada u vrtiću ako je do sada nije probao? Halo!!! U njemačkoj djeca u vrtiću ne dobivaju slatkiše, nego voće za užinu!

Pretilost (gojaznost) kod djece u Europi je postao veliki problem, zato ja pokušavam po onoj staroj uzreci : „bolje spriječiti nego liječiti!“ Svoje dijete svijesno odgajam da su slatkiši loši ako ih se uzima u velikim količinama.

Želim da od malih nogu stekne zdrave navike hranjenja, kako bi izbjegli mogući nastali problem pretilosti ili karijesa ili ostalih mogućih bolesti.

Dokle god mogu kontrolirati unos sećera u njegov organizam, raditi ću to, pa neka sam grozna majka svom djetetu.

Doći će vrijeme kada mu neću moći više braniti i brojati, ali se nadam da će tada on već sam znati što je dobro za njega, a što nije.

Da, moje dijete sa sada već dvije godine i četri mjeseca je probalo čokoladu (kinder jaje je jedna od riječi koje je od prve savladao) probao gumene bombone (bez moje dozvole) ali i ponekad jede domaće kekse, koje mu ja napravim uglavnom sa vrlo malo ili čak bez sećera i njemu su jako fini, a to je najbitnje. No dnevni unos toga i dalje kontroliramo samo mi, suprug i ja jer mi smo odgovorni za naše djete i njegovo zdravlje.

Za sve one koji mom (ili bilo kojem) djetetu bez mog odobrenja daju slatkiše želim reći da je to „ubijanje“ mog autoriteta kao osobe i kao roditelja. Koliko god oni željeli rasti u djetetovim očima i učiniti njegovo djetinstvo „sretnim“, toliko padaju u mojim očima i ne rade nikome uslugu.

S-Mama Ivana