Skoro sam sa svojom prijateljicom Ivanom, koja je takođe student i mama razgovarala o mnogo čemu pa i o boljki mnogih majki – grižoj savesti.

Ivana je morala da uzme malo dužu pauzu na studijama zbog rođenja njenog sina, tako da se ovog semestra polako vraća u formu kao aktivni student. Za razliku od mene kojoj je Univerzitet na 20 minuta šetnje od kuće, Ivana mora na predavanja da doputuje iz velikog grada koji je udaljen oko sat ipo vožnje vozom. Ne znam da li je ovo bilo njeno prvo veliko odvajanje od njenog sina, ali znam sigurno da joj nije bilo lako.

Sama mi je pričala o tome kako je užasno peče savest što neće moći tog jednog dana u nedelji da pokupi svog sinčića iz vrtića, kao što to čini svih ostalih dana u nedelji.

I onda sam počela da razmišljam o tome kako i ja imam isti problem na svakodnevnom nivou. Svakoga dana se makar jednom pitam da li sam dovoljno vremena provela sa Sofiom, da li sam joj se dovoljno posvetila, da li nisam možda previše sebična jer eto umesto da se igram sa njom, ja sedim u čitaonici i uživam u čitanju nove literature o teoriji medija?

Crv krivice koji izjeda iznutra

Nije ovo prvi put da razmišljam (čitaj – brinem) o ovom problemu. Od trenutka kada sam prvi put morala da napustim kuću makar na sat vremena bez Sofie, javio se mali crv u glavi koji je neprestano govorio „nisi trebala da ideš nigde bez nje, kakva si ti to sebična majka?!“

Još od kad  sam uz studije počela i da radim (doduše dva dana nedeljno), osećanje krivice i griže savesti se samo nagomilavalo.

Poslednji napad griže savesti sam imala ovog utorka. Zbog obaveza na fakultetu morala sam od 10h ujutru do kasno popodne da budem odsutna od kuće. Sofiu sam videla bukvalno na 5min. kada se probudila i već je bilo vreme da trčim dalje. Međutim, problem u mojoj glavi nije nastao tada.

Problem je zapravo nastao kada sam shvatila da u planeru za taj dan imam upisano nešto što nije obaveza sama po sebi, već jedno fakultativno predavanje, koje me tematski vrlo zanima. Ono je bilo predviđeno za 18h popodne, što znači da bih kući mogla da budem između 20 i 20:30h. Štreber u meni je vikao: „molim te, mooolim te da ne propustim to predavanje,“ dok se u isto vreme mama u meni drala: „idi kući, budi sa detetom“. (ne nisam dvostruka ličnost, ali znate o čemu govorim)

griza-savest-majki

Iskreno sama se sa ovom dilemom nikada ne bih izborila. U rešavanju problema pomogao mi je moj divni muž, koji mi je rekao da treba da idem na predavanje i da ne brinem, da nekad nešto treba da uradim i za sebe i svoju dušu. I bio je upravu.

Ja nisam osoba koja nalazi satisfakciju u noćnim izlascima i provodima. To vreme je nekako ostalo iza mene i uopšte mi ne nedostaje. Kako ja onda zamišljam savršeni provod?

Meni više prija dobra kafa i odlična knjiga, makar i kod kuće. I to mi je dovoljno da napunim baterije i kažem „e, mama je sada uživala (što bi rekli Englezi perfect me time.“ A iskreno i takve trenutke sebi baš retko organizujem, jer mi je uvek nekako lepše da i tih pola sata ili sat budem sa Markom i Sofiom, pa makar zajedno ne radili ništa.

Family time is my new me time.

Slušanje predavanja je svojevrsno ulaganje u sebe tj. kvalitetno potrošeno vreme. Ja nalazim posebnu vrstu satisfakcije u tome, a i s obzirom na to da je fakultativno, ne moram ići svake nedelje nego samo onda kada me zanima tema ili predavač. Tako da sam ja ipak otišla u amfiteatar, očarano slušala i hvatala beleške narednih sat i nešto. I bila sam neopisivo srećna.

Biti sebičan i posvetiti se sebi nije ista stvar!

Ne, to ne znači da me nije pekla savest i tokom predavanja. Iskreno, još nisam uspela da izbacim tog crvića iz glave i pitam se da li ću ikada moći. Ako neko od vas jeste uspeo u tome, molim da mi piše.

Nekako mi se čini, da sve to ulazi u rok službe. Griža savest je sastavni deo majčinstva, iz prostog razloga što mi same sebi nikada nećemo biti dovoljno dobre.

Treba da probamo da nađemo balans između svojih obaveza i svojih želja. Ili makar da nađemo nekog ko će nas razumeti i pogurati u smeru ostvarenja svojih želja (kao što to za mene vrlo često čini moj muž).

Biti majka ne znači zapostaviti sebe. Jer ako je mama nezadovoljna sobom, sigurno će se to odraziti i na to koliko kvalitetno može da se posveti svojoj porodici.

S toga ću malo izmeniti onu čuvenu „happy wife, happy life“ u „happy mom, happy family“ iliti srećna mama, znači srećna porodica.

Tako da drage moje dozvolite sebi da budete srećne bez osećanja krivice i uradite jednom nedeljno ili makar jednom dnevno nešto samo za sebe. To vas ne čini sebičnim, to vas čini ljudskim bićem.

Srdačno,

S-Mama