Otac na porodjaju je nezamenjiva figura.

U prethodnom tekstu sam pisao o tome kakvo je bilo moje iskustvo pri prisustvu porođaja moje supruge. Tada sam istakao sve pozitivne strane tog iskustva. Mada sam svestan da nemaju svi priliku ni mogućnost da na isti način uživaju u tome, rešio sam da se osvrnem i na moguće negativne aspekte, koji su možda i važniji od pozitivnih.

Vrlo važna stvar zbog koje zagovaram prisustvo očeva na porođaju, a to se tiče ponajviše budućih očeva u Srbiji (tj. na Balkanu), jeste zaštita svoje porodice.

Mi smo ovde, u Nemačkoj, imali zaista prelepo iskustvo sa babicom i lekarom na porođaju. To su bili vrhunski profesionalci koji su bili tu samo zbog nas, koji su nam se u potpunosti posvetili i svojom ljubaznošću i saosećanjem celu stvar neizmerno olakšali.

Lepa reč nema cenu u tim trenucima.

Tek nakon Miminog porođaja su nam majke, sestre, prijateljice i komšinice počele pričati svoja (u najmanju ruku grozna) iskustva iz porodilišta.

Moja sestra, koja je „čak“ imala „vezu“ u porodilištu „Zvezdara“ u Beogradu, mi je rekla da se osećala kao krava koju porađaju. Želudac mi se milion puta okrenuo slušajući šta sve lekari na Balkanu govore ženama koje se porađaju i kako ih tretiraju. I sama pomisao na to da je i Mima mogla slično da prođe mi izaziva jezu u kostima.

Ne znam da li ste znali, ali oko 50% prvorotki u Srbiji se ne odluči na drugu trudnoću upravo zbog lošeg iskustva (zahvaljujući najčešće babicama i lekarima) na porođaju.

U Srbiji gde su dobri i pažljivi lekari i babice (što je ženama u tim trenucima zapravo najpotrebnije) prava retkost, prisustvo muževa koji će zaštiti svoje supruge od ružnih, pogrdnih i nekulturnih reči i dela je bezuslovno neophodno.

Uostalom, iako sam svestan mogućnosti da zvučim totalno konzervativno, pa zar zaštita porodice nije jedna od osnovnih uloga muževa i očeva?

Da se razumemo, ja ne podržavam nasilan način rešavanja problema i ni u kojoj situaciji, ne treba primenjivati silu kao metod rešavanja problema NIKADA. Ono što sam ja ubeđen jeste da je samo prisustvo i zaštitnički stav nas muškaraca prema našim, u tim trenucima bespomoćnim, suprugama u porođajnim salama, dovoljno da postavi neke granice do kojih lekari i/ili babice smeju da idu.

Ja lično nisam neko ko se zna izboriti za sebe. Radije ću prećutati i otrpeti, nego da se prepirem i svađam. No, kada je moja porodica u pitanju, imam osećaj da bih bilo šta učinio da moje devojke zaštitim.

prisustvo-oca-na-porodjaju

Na primer pre samo nekoliko dana sam potpuno neplanirano iskoristio priliku da zaštitu sprovedem u delo. Našli smo se u opasnosti da nas pregazi stampedo uspaničenih turista koji pokušavaju da uđu u voz, kao da im je to poslednje u životu. I upravo u momentu kada sam osetio eventualnu opasnost po našu ćerkicu, viknuo sam i u sekundi zaustavio oko 50 ljudi oko nas, koji su tek tada prestali da se guraju i propustili moju suprugu sa Sofkom. I sada ne mogu da verujem da sam samo sa pet izgovorenih reči (ali ne pogrdnim) zaustavio i smirio 50 unezverenih ljudi.

Prethodni primer nema direktne veze sa prisustvm oca na porđaju, ali posredno i ima. Time sam hteo slikovito da vam pokažem da nismo ponekad ni svesni na šta smo sve spremni kada su naši najmiliji u bilo kojoj vrsti opasnosti ili nelagode. A ako naše pristustvo i/ili moguća reakcija može da zaštiti naše supruge i decu, za mene onda ne postoji alternativa.

Tate, idite u porođajnu salu! Budite uz svoje žene i zaštite vašu porodicu od eventualnih neprijatnosti! Vaša zaštita je neophodna, a i samo iskustvo će se isplatiti višestruko! Jer prisustvovanje porođaju je zaista nešto najlepše što ćete doživeti.

S-Tata