Dok smo tokom trudnoće razgovarali o porođaju, Mima i ja nismo ni diskutovali da li da ja budem prisutan u porođajnoj sali ili ne. Oboje smo to želeli, a to se ovde u Nemačkoj nekako i podrazumeva.

Nakon svih pregleda, gledanja bebe na ultra-zvuku, šetnji i zamišljanja kako će to malo biće izgledati, dođe konačno i taj momenat kada vaš bebac reši da vas obraduje svojim dolaskom.

Iskreno, osam meseci prođe brzo ali taj poslednji mesec trudnoće se otegne u nedogled. Sve više sam želeo da vidim tu moju malu devojčicu koja me šutira u leđa ujutru preko maminog stomaka i začikava me da joj uzvratim.

Počela je da mi nedostaje, iako se još nije ni rodila.

I tako je došao i taj dan kada je Mima osetila prve kontrakcije. U tom trenutku je najbitnije ostati pribran i smiren. Ja sam tokom cele trudnoće razmišljao „šta i kako“ kada dođe taj momenat i bio siguran da ću da se onesvestim pre polaska u porodilište ali za takve ispade nije bilo prilike, jer ipak nisam ja bio u centru pažnje u tom trenutku, nego moje „devojke“.

Mimu su prve kontrakcije podstakle da finišira pisanje seminarskog rada (ta poslednja tri dana pred porođaj je sedela po ceo dan i pisala, a meni je to bila lampica da se nešto dešava), ja sam spremio večeru i sendviče za porodilište, okupali smo se, oprali veš i stavili da se suši, odgledali „Veče sa Ivanom Ivanovićem i muškarcima“ i nakon odgledane emisije, kada su se kontrakcije ustalile na svakih 8 minuta, krenuli smo polako peške ka porodilištu. Nismo hteli da žurimo sa odlaskom u porodilište, ali budući da smo hteli da odemo pešice do tamo, nismo hteli ni da čekamo predugo.

porodjaj-iz-tationg-ugla

Trenutak za koji se živi…

Kada je Mima ušla u deveti mesec, mi smo otišli na organizovanu turu u porodilište, gde su lekari i babice upoznavali buduće roditelje sa pojedinistima oko porođaja i odgovarali na naša brojna pitanja.

Nakon razgovora su nam pokazali put kojim prolazimo od trenutka kada dođemo na prijavnicu pa sve do porođajne sale, koje su ovde zaista prelepo uređene. Imali smo osećaj da se nalazimo u dnevnoj sobi, a ne u nekom prostoru kroz koji treba samo da u jednom trenutku prođemo. Majkama tamo stoji na raspolaganju velika kada, u kojoj mogu da se odmore (što je za Mimu zaista bilo od ekstremno velikog značaja), kao i muzički plejer. Za očeve je tu udobna fotelja, a za one zahtevnije ima čak i bežični internet.

Te „sitnice“ mogu delovati za neke ljude kao izmotavanje ali svako ko je prisustvovao porođaju ili se porađao, zna da one itekako čine ceo taj proces bar prijatnijim. Siguran sam da niko ne bi voleo da mu vade zub u nekom mračnom podrumu.

Da bi prisustvovali porođaju, očevi ovde (u Nemačkoj, ali i u većini evropskih zemalja), ne moraju da dostavljaju neku dodatnu dokumentaciju, identifikaciju ili ne daj Bože, novčanu nadoknadu. Samo je potrebno da se pojave!

A to, da se pojave i prisustvuju je, govorći iz mog iskustva, zaista najmanje što mogu da urade s‘ obzirom na ono što naše supruge u tim trenucima istrpe i prežive.

Čak i da sam morao da platim, čak i da sam morao da dostavim broj cipela, čak i da sam morao da dam bubreg, uradio bih to da ne propustim taj spektakl dolaska moje ćerkice na ovaj svet. Taj momenat nema cenu i ne propušta se!

Tek tokom porođaja sam shvatio šta zaista znači onaj narodni izraz: „porođajne muke“.

Moj nivo poštovanja prema mojoj supruzi je u tim trenucima neizmerno porastao i jedan od glavnih razloga zbog kojeg ću tokom ostatka mog života zagovarati prisustvo očeva na porođajima (po bilo koju cenu) je upravo: da bi shvatili šta one preživljavaju tokom tog divnog i za nas muškarce bezbolnog procesa. Ono kroz šta one prođu dok traju kontrakcije, mi muškarci (Bogu hvala) nećemo nikada morati, a najmanje što možemo da učinimo da njima pomognemo, jeste da budemo prisutni i da im damo našu podršku.

Taj momenat kada sam ugledao kako se pomalja glavica našeg anđlka ne mogu nikada zaboraviti! Ta sreća je neopisiva! Ti trenuci, kada ona leži na grudima svoje majke i kada je mazim po kosici su nezamenjivi. Njen plač dok sam je prvi put obrisao i obukao u porođajnoj sali je za mene bio najmilija pesma. Prvi zagrljaj neprocenjiv. Ljubav između Mime i mene u fizičkom obliku…

S-Tata