Uloga majke nije za svakoga, iako je, kako kažu to najprirodnija stvar na svetu – roditi dete.

Biti majka je svojevrsni blagoslov za svakoga ko želi da se ostvari u toj ulozi.

Ali biti majka, ne podrazumeva samo roditi dete, jer se njena uloga tu ne završava, već tek počinje i traje celog njenog života, a svoju zaostavštinu prenosi i duže od toga.

Da, želim da budem dobra majka.

Ali šta znači dobra majka i koliko ja sama mogu da ocenim sebe na toj nepostojećoj skali? Sofia će o tome suditi, pa čak i više puta u svom životu. Jer to tako i treba da bude, zar ne?

Moje je da dam sve od sebe da učim šta znači biti posvećena majka i da slušam svoje dete.

Želim da budem majka koja je tu za svoje dete kada mu to treba, ali ne i da ga gušim svojim stalnim prisustvom.

Želim da budem majka, koja voli svoje dete bezuslovno, a ne samo kada uradi nešto što je po mojim merilima dobro.

Želim da budem majka koja ume da kaže ne, ali i da to isto ne čuje od svog deteta i pri tom ne izgubi razum.

Želim da moja ćerka kada poraste nađe svoj put, gde god na planeti on bio.

Želim da budem majka koja ima razumevanja.

Želim da budem majka koja je spremna da uči i od svog deteta.

I naravno da ne očekujem da neću praviti greške, sigurno hoću i to ko zna koliko. Ali na greškama se najbolje i uči ako smo spremni da ih prihvatimo i aktivno radimo na njihovom otklanjanju, zar ne?

Kao i u drugim sferama života, nekada je mnogo važnije da znamo šta ne želimo, nego šta želimo.

Ne želim da budem posesivna majka.

Ne želim da budem majka, koja krivi svoje dete za svoje neuspehe ili frustracije.

Ne želim da budem majka koja svoje dete po svaku cenu vezuje za sebe, jer ja sam je rodila pa mi je samim tim dužna da se o meni stara.

Ne želim da budem majka koja svom detetu pasivno-agresivno usađuje osećaj krivice.

Ne želim da budem teret svom detetu.

Ne želim da se ona zbog mene oseća loše ni danas, ni sutra, ni nikada.

Ne želim da se od mene plaši i da samom tom činjenicom „da sam joj majka“ ona oseća potrebu da se povinuje svakoj mojoj želji, da ne kažem hiru.

Ne želim da sebe stavim ispred nje same, ni danas, a pogotovu ne u budućnosti kada, ako bude želela, osnuje svoju porodicu.

Uvek me iznova razljuti taj manir na Balkanu gde se deca rađaju sa teretom „ja sam ti dao život, i zbog toga moraš da mi budeš zahvalan i da mi se za to odužiš“.

Prečesto se, izgleda namerno, ispušta iz vida čnjienica da je izbor roditelja da rodite dete, a ne obrnuto!

Pročitajte to ponovo.

Vrlo je važno da se to ne izgubi iz vida, nikada! Čisto sumnjam da bi mnoga deca izabrala da se rode i žive sa ovakvim i onakvim roditeljima ili uslovima. Dakle, zaboravite tu iluziju.

Mi smo ti koji se odlučuju da postanu roditelji, zato je i odgovornost na nama, a ne krivica na deci.

Da, treba da postoji poštovanje roditelja prema detetu i obrnuto.

Ali u našoj kulturi se poštovanje često permutuje sa poslušnošću, pogotovu kada je relacija dete-roditelj u pitanju. Roditelji podrazumevaju apsolutnu poslušnost deteta kao način izražavanja poštovanja. A to je tako pogrešno!

Pre svega, to poštovanje treba da bude obostrano od prvog dana, a da ne pričam tek kada se „dete“ osamostali i postane svoj čovek.

Da, roditelj mora da poštuje detetove potrebe, detetova osećanja, i naravno želje. I ne, pod ovim ne mislim da svaki detetov prohtev treba da se usliši, granice u vaspitavanju treba da postoje.

Ali da, mislim da treba da čujemo svoje dete i posmatramo ga kao osobu od prvog dana, što ono i jeste, a ne kao sužanja koji je tu da radi šta mu se zapovedi.

Na primer, ako dete ne želi da zagrli nekog tamo rođaka koga prvi put vidi u životu, mi kao roditelji treba da poštujemo tu potrebu našeg deteta i da ga zaštitimo. Jer dete tu osobu ne poznaju, te zašto bi osećalo bilo koju vrstu bliskosti sa njim ili njom?

I ne, deca nam ništa nisu dužna, ni danas, ni sutra, nikada!

Ono što za njih radimo, radimo zato što ih volimo i zato što želimo da budu dobri ljudi i imaju dobru bazu da samostalno koračaju kroz život, a ne da bi nam oni to uz kamatu bilo kada vraćali.

Nemalo puta sam od vrlo bliskih ljudi čula „tako bih voleo da se osamostalim, da se preselim, da otputujem… ali ja volim svoje roditelje“.

Toliko smo duboko zagazili u vode krivice i dužnosti, da ne primećujemo da se davimo.

To je toksično, dragi moji.

Jer roditelji koji su vas odgajili na način da imate konstantan unutrašnji osećaj krivice svaki put kada makar i pomislite da uradite nešto za sebe, upravo funkcionišu po tom principu – da vas do te mere vežu za sebe, da im morate biti uz suknju do kraja života.

Taj način vezivanja deteta za sebe je dvostruko toksično, jer se dete nikada neće osamostaliti i živeće na leđima roditelja ceo život, što znači i da kada roditelja ne bude više bilo, pitanje je koliko će uspeti sami da se snađu u životu.

A sa druge strane, roditelji će to koristiti na način na koji njima odgovara, te „dok si pod mojim krovom“ ima da se viđaš sa kim ti kažem, da dolaziš kući kada ti kažem, da voliš koga ti kažem, trošiš novac kako ti kažem i odgajaš svoju decu onako kako ja kažem, jer ja znam najbolje…

Moram da vas razočaram.

Ne samo što je 21. vek i valjda se stvari prirodno menjaju od prvobitnih zajednica kada je bilo neophodno da se „držimo zajedno“, već i materijalne okolnosti dozvoljavaju da svako ima svoj krov nad glavom i svoj mir. I pod ovim ne mislim da svako mora da sagradi svoju kuću, nema ništa loše u tome iznajmiti stan.

Ja svoje roditelje volim najviše na svetu, i zahvalna sam im što su postavili dobre temelje kako bih postala žena, kakva jesam danas.

Ali uz dužno poštovanje, ja sada živim svoj život, gde hoću i kako ja hoću.

Da li to znači da sam bezobrazna i sebična? Iz očiju mnogih verovatno da, iz mog ugla pa i ne baš.

Ljubav je jedno, i podrazumeva uzajamno poštovanje i ravnopravnost obe strane.

A posesivnost, osećaj dužnosti i krivice u bilo kom odnosu podrazumevaju jednu stranu koja je dominantna i drugu koja je potčinjena.

Držim te u zatvoru, zato što te volim?

Ne dam ti da živiš svoj život, zato što te volim?

Moraš biti onakav kakav ja kažem, zato što te volim?

Jel uočavate nelogičnosti?

Prestanite da mešate ta dva!

Biti dužan nekome, pa i rođenim roditeljima i deci, nije odnos ljubavi, to je odnos zavisnosti ili kontrole.

Hajde da prekinemo taj začarani krug!

Hajde da ne odgajamo više zavisnu decu, već samostalne ljude.

Hajde da svoj komfor i odgovornost za sopstveni život preuzmemo na sebe, jer to i jeste u našoj moći i odgovornosti, a nikako tuđoj!

I takva majka želim ja da budem Sofki.

Da nastavim da držim štit između generacijskih tereta i mog deteta, iako je moj teret daleko manji, zahvaljujući upravo mojoj majci.

Da moja Sofka bude još slobodnija, nego što sam ja ikada bila.

E takva mama hoću da budem i radim na tome da to i realizujem.

A ti?

Srdačno,

S-Mama