Prava žena? Ko je ona?

Da li je to ona koja ima troje dece, muža, kuću, auto?

Ili je to ona koja ima posao iz svojih snova, poštovanje struke i prestiž?

Ili je to ona koja ima partnera?

Ili ona koja je sama?

Ili je to ona koja ima jedno dete, a nema muža?

Ili ona kojoj je materijalno vrednije od emotivnog?

Da li su to sve gore navedene žene ili nijedna od njih?

Ako mene pitate, sve žene iz gore navedenih primera, i stvarne i izmišljene, prave su i za sebe ostvarene žene. Ali ako pitate društvo – nijedna to zapravo nije.

Postoje ta neka nepisana pravila, za koja sam mislila da su specifična samo za određeni geografski predeo na ovoj našoj planeti, o tome ko (da ne kažem šta) žena MORA da bude. I ne brinite, neću sada sva da ih nabrajam, dosta je nabrajanja bilo na početku teksta. Jer, bilo kako bilo, žena u patrijarhalnim društvima, u kakvima živimo, nikada ne može da ispuni sve što se od nje traži i okolina je uvek tera da se oseća loše jer još nije dostigla to nešto.

Čitajući knjigu „Why We Matter“ Emilije Roig, došla sam do zapanjujućeg podatka da je svuda na svetu identitet žene neodvojivo povezan sa njenim identitetom majke.

Šta to konkretno znači?

Žena se tek od drugog deteta pa nadalje smatra „potpunom?!“ ženom. Analogno tome, žene koje rode jedno dete su „polužene“, a one koje odluče da ne rađaju ili ne mogu da rode nijedno – nisu žene uopšte. Da, i ja sam se tako osećala kada sam to pročitala.

Džaba nam je sva tehnika i tehnologija, evolucijski „napredak“ i ostale floskule kada mi uporno ženu svodimo na njenu funkcionalnu matericu.

Ja jesam majka. To sam postala svojim izborom i zato što sam to želela.

Ali isto tako ne smatram da su žene koje nemaju decu (iz bilo kog razloga) manje žene od mene i da nisu vredne te titule. Isto kao što ne smatram da su žene koje imaju više dece nadžene u odnosu na ostale. Sve smo mi baš to – žene.

Najtužnije u celoj ovoj priči je to što nas je viševekovni patrijarhat ubedio u to da smo jedna drugoj konkurencija i da je sasvim prihvatljivo, da ne kažem i poželjno, da se međusobno upoređujemo sa ciljem da unizimo onu drugu.

Nije dovoljno što nas pravni i državni sistemi svrstavaju u kastu drugorazrednih građana.

Nije dovoljno što nas muškarci na svakom koraku, svesno ili ne, diskriminišu.

Ne. Hajde, mi to same možemo mnogo bolje, tako da, sestro slatka, udri po svojoj sestri.

A zašto? Da bismo pomogle da sistem i vrednosti ostanu takvi kakvi jesu?

Mima u teksas jakni pokazuje mišić u pozi „We Can Do It“

Ja nisam superiorna ni u odnosu na koga.

Oh, koliko sam samo osuda i prezira imala u sebi prema svakoj ženi koja nije delila vrednosti koje sam ja u tom trenutku života imala.

Ja imam momka, a ona nema – bolja sam.

Ja studiram, a ona ne – bolja sam.

Ja redovno idem u crkvu i postim, a ona ne – bolja sam.

Moja svadba je bila sa manje gostiju – bolja sam.

Ja imam muža, a ona nema – bolja sam.

Ja sam trudna, a ona nije – bolja sam.

Moje dete je bolje od tvog – bolja sam.

Ali isto tako – ona ima doktorat, a ja nemam – bolja je.

Ona ima troje dece, a ja nemam – bolja je.

Ona putuje svako malo, a ja ne – bolja je.

A nisam bila ni u čemu bolja, niti sam bila gora. Ali samoj sebi sam bila otrovna samo zbog takvih misli.

Sreća da se čovek/žena uči dok je živ/a. Tek onog trenutka kada shvatimo koje greške u svakodnevnom životu pravimo, pogotovu u odnosu na druge, možemo da ih osvestimo i aktivno radimo na tome da ih ispravimo.

A nije nam to prirodno došlo – društvo nas od rođenja uči da smo manje vredne i da je samo određeni tip žena „dostojniji“ od drugih.

Zašto su žene koje su poslušne bolje od onih koje neće da ćute? Zašto se one koje su vernice doživljavaju kao smernije od onih koje to nisu? Zašto ona koja nosi dugu suknju vredi više od one u kratkom šorcu?

Zar se žena zaista može svesti samo na pripadanje svom mužu, svojoj porodici, na brigu o kući, na poslušnost državi i crkvi, na majčinstvo?

Zašto je ona koja nosi hidžab manje vredna od one koja ponosno nosi svoju obrijanu glavu?

Čemu podele?

Ovo nije takmičenje. To jest, u takvom narativu nema pobednika osim onih koji sve vreme profitiraju od takvih podela.

Ako je feminizam do sada nešto trebalo da donese, onda je to (sem prava glasa) pravo da same odlučimo, svaka za sebe, kako želimo da izgledamo, čime želimo da se bavimo, da li hoćemo da imamo decu, da li hoćemo da ozvaničimo veze u kojima se nalazimo ili pak biramo da budemo same.

Ja samo želim da čujemo jedna drugu. I da prestanemo da se vrednujemo po kategorijama koje su samo subjektivno relevantne.

Dosta je!

Zato vas molim, kada sledeći put na ulici ili na feed-u vidite neku ženu koja je po bilo čemu drugačija od vas, zaustavite tu poganu osuđujuću misao i nemojte je nikako izbaciti napolje, čak ni u šali.

Jer budite sigurne da ste i vi (iako savršene za sebe) meta nečijeg prezira zbog odluka koje donosite svakoga dana i načina na koji živite svoj život, a te stvari bole.

Prezir i zavist možemo i moramo da zamenimo podrškom i iskrenim radovanjem za onu drugu.

Hajde da preokrenemo narativ i da, za promenu, jedna drugoj budemo podrška, jer je to danas možda važnije nego ikada pre.

Srdačno,

S-Mama