Prava žena? Ko je ona?

Da li je to ona koja ima troje dece, muža, kuću, auto?

Ili je to ona koja ima posao iz svojih snova, poštovanje struke i prestiž?

Ili je to ona koja ima partnera?

Ili ona koja je sama?

Ili je ona koja ima jedno dete, a nema muža?

Ili ona kojoj je materijalno vrednije od emotivnog?

Da li su to sve gore navedene žene, ili ni jedna od njih?

Ako mene pitate, sve žene, prave i izmišljene iz gore navedenih primera, su prave i za sebe ostvarene žene. Ali ako pitate društvo – ni jedna zapravo to nije.

Postoje ta neka nepisana pravila, za koja sam mislila da su specifična samo za određeni geografski predeo na ovoj našoj planetu, o tome ko (da ne kažem šta) žena MORA da bude. I ne brinite, neću sada sve njih nabrajati, dosta je nabrajanja bilo na početku teksta. Jer bilo kako bilo, žena u patrijarhalnim društvima, u kakvim živimo, nikada ne može da ispuni sve što se od nje traži i uvek je okolina tera da se oseća loše jer nije još to nešto dostigla.

Čitajući knjigu „Why We Matter“ Emilie Roig, došla sam do zapanjujućeg podatka da je svuda na svetu identitet žene neodvojivo povezan sa njenim identitetom kao majke.

Šta to konkretno znači?

Žena se tek kada rodi drugo dete pa nadalje smatra „potpunom?!“ ženom. Analogno tome žene koje rode jedno dete su „polužene“, a one koje reše ili ne mogu da rode ni jedno – nisu žene uopšte. Da, i ja sam se tako osećala kada sam to pročitala.

Džaba je nama sva tehnika i tehnologija, evolucijski „napredak“ i ostale floskule kada mi uporno ženu svodimo na njenu funkcionalnu matericu.

Ja jesam majka. To sam postala svojim izborom i zato što sam to želela.

Ali isto tako ne smatram da su žene koje nemaju decu (iz bilo kog razloga) manje žene od mene i da nisu vredne te titule. Isto kao što ne smatram da su žene koje imaju više dece nadžene nad ostalima. Sve smo mi baš to – žene.

Najtužnije u celoj ovoj priči je to što nas je viševekovni patrijarhat ubedio u to da smo jedna drugoj konkurencija i da je vrlo prihvatljivo, da ne kažem i poželjno, da se međusobno upoređujemo sa ciljem unižavanja ove druge.

Nije dovoljno što nas pravni i državni sistemi stavljaju u kaste drugorazrednih građana.

Nije dovoljno što nas muškarci na svakom koraku, svesno ili ne, diskriminišu.

Ne. Hajde mi to možemo same mnogo bolje, tako da sestro slatka udri po svojoj sestri.

A zašto? Da bismo potpomogle da sistem i vrednosti ostanu takve kakve jesu?

zena-je-zeni-vuk

Ja nisam superiorna u odnosu ni na koga.

Oh, koliko sam samo osuda i prezira imala u sebi prema svakoj ženi koja nije delila vrednosti koje ja u tom trenutku života imam.

Ja imam momka, a ona ne – bolja sam.

Ja studiram, a ona ne – bolja sam.

Ja redovno idem u crkvu i postim, a ona ne – bolja sam.

Moja svadba je bila sa manje gostiju – bolja sam.

Ja imam muža, a ona ne – bolja sam.

Ja sam trudna, a ona ne – bolja sam.

Moje dete je bolje od tvog – bolja sam.

Ali isto tako – ona ima doktorat, a ja ne – bolja je.

Ona ima troje dece, a ja ne – bolja je.

Ona putuje svako malo, a ja ne – bolja je.

A nisam bila bolja ni u čemu, niti sam bila gora. Ali sam samoj sebi bila otrovna samo na osnovu takvih misli.

Sreća da čovek/žena se uči dok je živ/a i tek onog trenutka kada shvatimo koje mi greške u svakodnevnom životu pravimo, pogotovu u odnosu na druge, možemo da ih osvestimo i aktivno radimo na njihovom uklanjanju.

A nije to nama prirodno došlo, društvo nas od rođenja uči da smo manje vredne i da je samo određeni tip žena „dostojniji“ od drugih.

Zašto su žene koje su poslušne bolje od onih koje neće da ćute? Zašto su one koje su vernice percipirane smernije od onih koje to nisu? Zašto ona koja nosi dugu suknju više vredi, od one u kratkom šorcu?

Zar se žena zaista može svesti samo na pripadanje svom mužu, svojoj porodici, na brigu o kući, na poslušnost državi i crkvi, na majčinstvo?

Zašto je ona koja nosi hidžab manje vredna od one koja ponosno nosi svoju obrijanu glavu?

Čemu podele?

Ovo nije takmičenje. To jest, u takvom narativu nema pobedbika do onih koji sve vreme od takvih podela profitiraju.

Ako je feminizam do sada nešto trebalo da donese, a to je (sem prava glasa) pravo da svaka za sebe, same odlučimo kako želimo da izgledamo, čime želimo da se bavimo, da li hoćemo da imamo decu, da li hoćemo da ozvaničimo veze u kojima se nalazimo ili pak biramo da budemo same.

Ja samo želim da čujemo jedna drugu. I da prestanemo da se vrednujemo po kategorijama koje su samo subjektivno relevantne.

Dosta je!

Zato vas molim, kada sledeći put na ulici ili na feed-u vidite neku ženu koja je po bilo čemu od vas drugačija, zaustavite tu poganu osuđujuću misao i nemojte je nikako izbaciti napolje, čak ni u šali.

Jer budite sigurne da ste i vi (iako savršene za sebe) meta nečijeg prezira, zbog odluka koje donosite svakoga dana i načina na koji živite svoj život, a te stvari bole.

Prezir i zavist možemo i moramo zameniti podrškom i istinskim radovanjem za onog drugoga.

Hajde da preokrenemo narativ i da za promenu jedan drugoj budemo podrška, jer je to danas možda važnije nego ikada pre.

Srdačno,

S-Mama