Kažu trebalo bi da smo srećni kada postanemo roditelji, a opet osećamo neku tugu. Kako da znamo da se javila postporođajna depresija?

Doneti dete na ovaj svet je velika stvar!

I dok se mi obično bavimo samim porođajem i za njega se pripremamo, vrlo retko smo zaista spremni za ono što za porođajem sledi – celoživotna briga o jednoj novoj osobi.

Mnoga osećanja se u tim, pogotovu prvim trenucima, danima, mesecima, u nama javljaju i stalno se prepliću – nesigurnost, strah, umor, sreća, uzbuđenost, briga, sumnja u sebe…

Da li ja to mogu? Kako ću ja sve ovo? Da li dobro radim ono što radim? I ko zna koliko ovakvih pitanja vam se na dnevnom nivou provrti kroz glavu.

Ali šta ako ta pitanja uopšte nisu bezazlena?

Za sebe ne bih rekla da sam imala depresiju posle donošenja Sofke na svet, ali lagala bih ako bih rekla da je svaki momenat bio bezbrižan.

Vrlo često sam, pogotovu u noćima kada bih je dojila, dok svi ostali ukućani spavaju, imala misli koje su dovodile to toga da sumnjam u svoje majčinske sposobnosti, blago rečeno.

Činjenica da sam tada bila jedina u bližem i daljem okruženju koja je dobila bebu, nisam imala osobu sa kojom bih delila svoja iskustva i emocije.

Ne poznajem lično nikoga ko se borio sa postporođajnom depresijom.

Da li je razlog tome što stvarno niko u mom okruženju je nije imao, ili je u pitanju opcija, koja je više verovatna – da se o tome prosto ne priča, jer dobro znamo da su osećanja, pogotovu ona negativna vrlo tabuizirana u našem društvu.

Kakva si ti to majka, ako se ne raduješ svom detetu u svakom momentu svog i njegovog života? je glasić toliko duboko usađen u glavu svake od nas, da je čak i suvišno izgovoriti te reči na glas (što, pak, mnogo ljudi i čini).

A postporođajna depresija je vrlo realan problem, sa kojim su se verovatno i naše prabake borile (samo nisu znale da ga imenuju).

Štaviše, po podacima iz knjige „The book you wish your parents have read“ (iliti „Da Su Samo Vaši Roditelji Pročitali Ovu Knjigu: Srećom, Vi Jeste“ u srpskom prevodu) od Filipe Peri, navodi se da je između 10 i 15 posto novopečenih majki svake godine pogođeno postporođajnom depresijom. (Perry, 2020, pos. 1690).

Zato sam potražila savet stručnjaka. Aleksandra Jedvaj je master psiholog, koja se, osim što je stručnjak za datu temu, i sama ostvarila u ulozi majke.

postporodjajna depresija

Aleksandra Jedvaj, master psiholog

1. Kako da razlikujemo umor i preplavljenost raznim osećanjima, kada postanemo roditelji, od postnatalne depresije?

Nakon dolaska bebe na svet, najraznolikija osećanja će se javljati kroz naše putovanje zvano roditeljstvo, kao i umor koji će se pojavljivati sa vremena na vreme. Jer imati dete/decu iziskuje i psihički i fizički napor i nije nešto što se jednom uradi, postigne, već je to jedan celoživotni proces.

Prema istraživanjima, postoporođajna depresija se javlja u prvih 4 do 8 nedelja ili nekoliko meseci nakon porođaja.

Praćena je sledećim simptomima:

  • nesanica ili pospanost, umor,
  • česte promene raspoloženja i nagle oscilacije,
  • osećaj usamljenosti, tuge, preterana briga i zabrinutost za dete,
  • nemar za dete,
  • razdražljivost, plačljivost, teskoba i otežana koncentracija,
  • oscilacije apetita (od teškog gubitka apetita do prejedanja),
  • hiperaktivnost do hroničnog iscrpljivanja,
  • osećaj osobe da ne može da se suoči sa problemima, osećaj slabosti i nemoći,
  • negativna razmišljanja, teškoće pri pamćenju i koncentraciji, sniženo samopouzdanje,
  • osećaj krivice i nemoći, emocionalna labilnost,
  • izbegavanje kontakta s ljudima,
  • napadi panike…

U slučaju kada ovi osećaji ne nestanu ili se pogoršaju, postoji mogućnost da se radi o postporođajnoj depresiji.

2. Kako se najčešće ispoljava postporođajna depresija?

Postporođajna depresija se ispoljava na razne načine, često u kombinaciji više faktora, osećaja, stanja koje smo nabrojali u odgovoru na prethodno pitanje. I razlikuje se od osobe do osobe.

U praksi je to često taj osećaj bespomoćnosti žene, samoće i usamljenosti, propraćen varijacijom emocija, često praćen plačem, negativnim mislima i rečenicama poput ‘’ne znam kako ću, ne mogu, ne umem, ne mogu da izdržim, teško mi je, imam osećaj da ovo nikad neće proći…’’.

3. Koji su mogući uzroci javljanja postnatalne depresije?

Postporođajna depresija i njeni uzroci se razlikuju od osobe do osobe i ne postoji samo i isključivo jedan razlog.

Možemo reći da se radi o kombinaciji fizičkih i emocionalnih promena kroz koje prolazi žena tokom trudnoće i nakon porođaja.

Tu je i faktor porodične anamneze (ukoliko je neko u porodici imao anksioznost ili depresiju ili sama osoba u svom ranijem iskustvu.)

postporodjajna depresija

Šta kada znaš gde si krenula na roditeljskom putu, ali ne vidiš jasno kako do tamo da stigneš?

4. Kome se obratiti u takvim slučajevima? Pogotovu ako nas okolina uverava „da nam nije ništa“, da „samo dramimo“ i ako pokušava da nas ubeđuje da „zapravo ne osećamo, to što osećamo“, što je, verujem, prečesto problem u našem društvu?

Još uvek živimo u društvu, a i odgajani smo na taj način da svoja osećanja potiskujemo, negiramo i pravimo se da nije ništa, da to što osećamo – nije u redu da osećamo i ne smemo to osećati, jer možemo biti okarakterisani kao slabi, nedovoljno dobri kao osobe, a u našem kontekstu – kao nedovoljno dobre mame, nesposobne za tu ulogu ako kažemo da nam je nešto teško.

A teško je, zasigurno.

Roditeljstvo je protkano svim emocijama i lepim i onim manje lepim. Samo što nam često nisu dozvoljena da ih iskažemo i onda sebi i zabranjujemo da ih osećamo i pokazujemo.

Nadam se da ćemo našim primerom, iskustvom i razgovorima, tekstovima poput ovog, polako normalizovati da su manje lepa i teška osećanja u roditeljstvu deo istog, kao što su to i osećanja neopisive sreće koje nam deca donose.

Kome se obratiti? Izabranom doktoru, psihijatru, psihologu, psihoterapeutu.

Važan deo jeste taj, da imamo mogućnost da budemo saslušani šta zaista osećamo i kroz šta prolazimo u svom ličnom doživljaju, umesto onoga ‘’kako bi trebalo da se osećamo’’.

5. Šta je sa majkama koje očekuju drugo ili treće dete, a posle porođaja sa prvim su imale postporođajnu depresiju? Da li je njihov strah „od preživljavanja istog“ opravdan? I kako mogu preduprediti dato stanje, ako je to uopšte moguće?

Strah potkovan prethodnim iskustvom svakako jeste realan.

Ono što možemo uraditi jeste da se što više i bolje informišemo o predstojećem periodu i mogućnostima koje ono samo po sebi donosi.

Mogući scenariji i načini na koji predstojeći period može funkcionisati i teći nam svakako može doneti jednu izvesnu dozu mira i sigurnosti u onome što sledi.

Ono što bih ja preporučila, a što sam i sama drugog puta prošla jeste obezbediti sistem podrške:

  • Kako i na koji način možemo brinuti o detetu; hrani, presvlačenju, kupanju,
  • kako ćemo sa kućanskim obavezama: čišćenjem, peglanjem, obrocima,
  • kao i ko će se brinuti o mami u prvim najintenzivnijim danima da bi mama mogla da se brine o bebi.

Postoje i grupe podrške, koje su sjajan način kroz koji mama može da podrži sebe. Jedna takva grupa je takođe u nastajanju, potkrepljena ličnim iskustvom i znanjem koje bih podelila sa drugim mamama.

6. Kako postporođajna depresija utiče na samu decu?

Najočiglednija posledica postporođajne depresije se vidi u odnosu majke i deteta:

  • manjak pažnje,
  • manje fizičke nežnosti (dodira, maženja, uzimanja u ruke)
  • manje vokalne i vizuelne komunikacije sa bebom (manje priče, osmehivanja, razgovora, pevanja).

Zbog smanjenog kontakta i interakcije majke i bebe, može doći do problema sa razvojem ili kašnjenja u odnosu na uobičajeni razvojni proces, a odnosi se na usvajanje govora, prohodavanje, kasnije na emocionalne reakcije deteta i probleme u ponašanju.

Tako da motiv za traženje pomoći u prevazilaženju postporođajne depresije nije jedan tj. samo da mama bude bolje, motiv jeste i čitav odnos sa detetom, da i dete bude dobro.

Zato je važno krenuti sa prevencijom što je ranije moguće.

postporodjajna depresija

Dad postpartum?

7. Srećom, sve se više govori o postporođajnoj depresiji poslednjih godina, a da i očevi mogu da budu njene žrtve je manje poznato. Filipa navodi da čak 10 posto očeva pati od pomenutog poremećaja. Kako se kod očeva ispoljava? Da li postoji nešto što je karakteristično za pol, ili ulogu u roditeljstvu, a vezano je za javljanje depresije?

Tate, kao i mame su živa bića koja doživljavaju takođe ogromnu promenu sa dolaskom deteta.

DPP (dad postpartum) kod očeva je prvi put definisana 2001. godine, a veća istraživanja se sprovode tek od prošle godine.

S obzirom na to da je manje ispitivano područje, neki od simptoma kod očeva mogu biti

  • nedostatak sna,
  • hormonalne promene,
  • napadi panike i fobije,
  • nemir i nemoć,
  • smanjen libido,
  • gojaznost,
  • probavni poremećaji…

Sve ovo negde može dovesti do lošeg odnosa sa supružnikom, gde postoji onda i osećaj neadekvatnosti obavljanja uloge tate, beg u/na posao.

8. Da li uopšte postoji način da se postporođajna depresija predupredi, nevažno o kom članu porodice je reč? Ako da, koji su tvoji saveti za to?

Za ulogu roditelja nikada ne možemo biti u potpunosti spremni, to je jedan posao koji se postiže kroz praksu, a to je sa dolaskom deteta i angažovanjem nas u toj ulozi.

Svakako da možemo da se informišemo što više o svemu što predstojeći period donosi, postoje razne edukacije, seminari, knjige koje nam mogu olakšati sve to.

Knjige koje bih izdvojila jesu:

Ono što je moj savet jeste PODRŠKA.

Razmisliti kako mogu da podržim partnera i kako mogu ja da budem podržana.

Jasna komunikacija u ovome igra veliku ulogu.

Jer podrška i osećaj da nas neko želi podržati bez obzira da li razume naše trenutno stanje, u mnogome olakšava ceo proces prilagođavanja, koji je ključan za kvalitetne porodične odnose.

Ukoliko je ne možemo pronaći ili podrška izostane, svakako se javiti stručnom licu.

9. Da li uopšte postoji okarakterisana depresija roditelja u psihologiji – pod ovim podrazumevam roditelje todlera ili starije dece, koji ispoljavaju depresivna osećanja? I kako se sa njom boriti?

Ukoliko postporođajnu depresiju blagovremeno uz prepoznate simptome od samog početka ne lečimo, ona se kasnije može ispoljiti u odnosima sa decom, todlerima, u vidu iritabilnog ponašanja, pojačanog besa, ljutnje, nemogućnosti da na socijalno prihvatljiv način izražavamo emocije i ponašanja.

Zato je važna prevencija postporođajne depresije što je ranije moguće da bi mogli da ostvarimo zdrave i kvalitetne odnose sa sobom i drugima.

S-Mama i Aleksandra Jedvaj