Kao neko ko je mahom ispunjen pozitivnom energijom i gotovo večitim optimizmom, možda bi se reklo da nemam svojih „žutih minuta“, da nema trenutaka kada sam neraspoložena. Naravno da je to neistina.

Svako na ovome svetu ima pozitivne ili pak negativne emocije u sebi u datom trenutku. Nedostatak volje, motivacije, elana, tuga, prosto odsutnost želje za pokretanjem bilo koje vrste, su sve normalna stanja koja se smenjuju uporedo sa pozitivnim osećanjima.

Čini mi se nekako da je ovaj naš moderan svet takav da gotovo ne ostavlja prostora da se istinski i onim manje srećnim momentima posvetimo onolikim intenzitetom koliko se posvećujemo srećnim. Ne smatram da su oni išta manje relevantni, naprotiv!

U redu je biti tužan iz razno-raznih razloga, mada kada malo bolje razmislim, ne mora uvek postojati za to I neki valjan razlog. U redu je ne znati razlog.

U redu je reći ne. Reči ne čemu god, kad mi to poželimo, ako se tako osećamo.

U redu je biti odvažan i znati šta ne želiš, nekada vise nego šta želiš.

U redu je patiti.

U redu je biti izgubljen, u trenutku, u svojim mislima, u prostoru, vremenu…

U redu je ne znati šta želite od svog života, ne znati šta želite da budete, gde želite da krenete ili pak stanete.

Naravno da je to u redu!

ok-je-ne-biti-ok

Svakodnevno smo okruženi faktorima koji nam prave pritisak da moramo biti savršeni, stalno srećni i pozitivno da razmišljamo. Društvo, mediji, obrazovanje, ma zapravo sve što nas okružuje svesno ili ne, nam pravi toliki pritisak kako se MORA do tada i tada završiti neko poglavlje u životu i okrenuti novo. Da se mora mlad odlučiti čime želiš da se baviš ostatak svog života, a da u tom trenutku suštinski ni sam ne znaš šta je pre svega život! Oduvek me je iritirala to, a pogotovo kako sazrevam shvatam koliko to nema veze sa realnošću.

Kako mi može neko nametnuti šta ja želim? Kako mi neko može reći kada ja treba da odrastem i da se uozbiljim? I šta to uopšte znači?

Ne!

Želim sama! Želim da ja budem svoj kamen spoticanja i/ili motivacija koja će me gurati napred!

Rekli bi sa strane „ma ona je sredila svoj život, jaka, zna šta želi, rešila je svoj poziv“… Apsolutno ne! Ja sam, kao i mnogi, neko ko je prošao dosta toga lepog i manje lepog u dosadašnjem životu.

Neretko se pitam, da li ću ikada uspeti, šta sam postigla, dokle sam stigla, je li ovo ono što želim da radim, što volim, što me usrećuje? Da budem iskrena, odgovor na ova pitanja nije uvek potvrdan. Međutim, shvatam da i taj odgovor meni čini dobro. Čini mi dobro u smislu da se malo zaustavim, da se malo posvetim sebi, da malo razmislim šta me stvarno u datom trenutku čini srećnom, a šta ne.

Da, to je ono što mene iz svog tog bunila pokreće. Koliko god mi bude statičan momenat, uhvatim se za slamku koja me u tom trenutku pokreće i guram dalje, kako znam i umem. Nekada sa više, nekada sa manje uspeha.

Shvatila sam, naravno iz milionitog pokušaja i frustracija, da ništa što je usiljeno i pod pritiskom neće se realizovati, pogotovu ukoliko postoji još i dodatni pritisak sa strane.

U redu je znati da nismo mašine i da mi na svoj način pregorimo.

U redu je sa druge strane, ne pravdati se nikome ni za šta što nama ne prija u trenutku i osećati krivicu što smo takvi. Ljudi moji dragi, shvatite to kao neku mantru koju sebi treba ponavljati svakoga jutra po ustajanju iz kreveta.

I ne, nije sebično.

Nije sebično ni najmanje biti ono što jesmo i tražiti se sve dok sami sebe ne pronađemo.

Učimo svakoga dana i dok smo živi imaćemo neke prepreke, kao i lepe momente. Tajna je u postizanju balansa između ta dva tasa vage zvane život.

U redu je ne biti u redu!

Ne previše, ne premalo, ponekad, retko, zarad preispitivanja prethodno spomenutih stvari i nas samih. A onda kada se preispitamo i priberemo, u redu je biti svoj i biti srećan, šta god to za nas značilo! Jer život čine male stvari koje nam znače i koje nam dane, čak i one sive, boje.

Pronađite svoju boju!

S-TetAna