Knjige su od kada znam za sebe nerazdvojni deo mog života.

Još kao maloj su mi svi članovi porodice čitali svakodnevno, jer mi je to bila glavna razonoda za ono vreme koje sam provodila u kući.

Jasno se sećam svog pokojnog deke koji je uvek imao strpljenja za mene i moje prohteve da mi satima čita, nikada se nije bunio. Znala bih uvek gde je ostavio naočare za čitanje, pokupila bih ih, uzela bih sa gomile odabranu knjigu i sa tom punom opremom sela bih pored njega sa jasnim prohtevom „deko, čitaj.“ I on je to radio.

Takođe mi je mama često pričala kako sam bila prava mala „noćna mora“ za uspavljivanje, jer kada bi mi čitali pričicu za laku noć, ja ne bih bila bliže snu, već bi mi se pažnja samo izoštravala. Posle svake pročitane priče bih tražila od mame „samo još je´nu.“

I tako su mi čitali do dana kada sam to već mogla i sama, i do danas prestala nisam.

Moje čitalačke navike

Svaki svoj slobodan trenutak, koji nije oblikovan neizbežnim obavezama, koristim upravo za čitanje. S obzirom na to da se dosta interesujem i za unapređivanje profesionalnog znanja, kod mene postoje dve kategorije za čitanje – ono za svoju dušu i ono za profesionalno usavršavanje.

U prvu grupu spada sve ono što želim da čitam, a nema direktne veze sa teorjiom medija – od klasika, beletristike, preko modernih bestselera, pa sve do epske fantastike (što ja volim veštice i vampire, ne biste verovali).

Uvek, ali uvek kada završim sa čitanjem imam ogroman problem – ne znam šta sledeće da čitam. Možda vama to zvuči komično, ali za mene to zaista jeste problem, pogotovu kada ispred sebe imam „uži“ izbor od nekoliko knjiga koje bih čitala. Ovaj problem rešavam prosto – vodim se osećajem.

Verujem da knjiga bira mene, a ne ja nju.

Tako da koliko god ja planirala „to read“ listu, ona ne planira na isti način mene. I to je zapravo način na koji ja biram štivo za čitanje za dušu. Možda je to jedan od razloga što i pored ne tako male kućne biblioteke uvek imam uz sebe spremnu i člansku kartu biblioteke (a i hvala Bogu na Amazonu i njihovoj isporuci „za sutra“), jer možda mi se baš nešto čita u tom trenu, a ja to nemam kod sebe.

Drugo za mene važno pravilo je da uvek, ali uvek kod sebe imam u torbi ili rancu jednu knjigu. Moj moto je – nikada ne znaš kada ćeš dobiti neplaniranu priliku da čitaš, te je bolje uvek biti spreman.

Smatram da je u trenucima dokolice (planirane ili ne – čekanje u redovima, putovanje autobusom, vozom i slično) bolje glavu zagnjuriti među korice knjige, nego u ekran telefona.

Štreberska porodica

Ne mogu da grešim dušu i kažem da moja porodica ne voli da čita, naprotiv (pa od koga sam to uopšte i mogla da naučim). Ali kada se radi o mojoj mladoj porodici, stvari su dostigle malo viši nivo.

Elem, po onom starom dobrom pravilu – slično se sličnom raduje – radovali smo se Marko i ja jedno drugom od dana kada smo se upoznali pre svega zbog činjenice da smo oboje neviđeni zaljubljenici u KNJIGE.

Pa kako da ne poželite da provedete ceo svoj život sa čovekom koji vam posle nekoliko dana poznanstva pokloni „Praško groblje“ Umberta Eka? (O mojoj fascinaciji Ekom pisaću vam nekom drugom prilikom, ali shvatili ste već da je Marko napravio pun pogodak izborom).

IMG_20170615_164959.jpg

Kakva majka, takva i ćerka. 🙂

Sva naša ljubav prema knjigama morala je naravno da pređe i na Sofiu, što genima, što činjenicom da je od rođenja okružena knjigama.

Ja sam joj čitala dok je još bila u stomaku. Marko joj je čitao na glas bukvalno od prvog dana njenog rođenja, još u porodilištu. Svaki „slobodan“ trenutak koristila bih tako što bih čitala nešto što mene interesuje na glas, a ona je još i kao jako mala slušala, čak i dok još ništa nije jasno razumela.

Kada je u rukama držala svoju prvu knjigu ne znam tačno, jer su one uvek bile tu. Nikada ih od nje nismo sklanjali. Možda je upravo to što su joj i naše i njene knjige uvek bile na dohvat ruke, razlog što zapravo nikada ni jednu nije cepala.

S obzirom na to da smo mi porodica bibliofila, ali i knjigoholičara, podrazumeva se da i Sofii kupujemo knjige, kako na nemačkom, tako i na srpskom. Taj sjaj u njenim okicama i oduševljenje koje pokaže pri svakoj knjizi koju dobije su prosto neizrecivi. A o količini koje joj stižu od rodbine i prijatelja iz Srbije da i ne govorim.

Marko i ja često volimo da se šalimo, da Sofia već sa svoje nepune dve godine ima više knjiga, nego što smo nas dvoje imali zajedno do našeg bračnog života. (preterujemo naravno, ali shvatili ste suštinu).

Sada kada je već „velika“ najlepši trenuci u toku dana su upravo oni kada se Sofka izgubi u svojoj sobici, i posle nekoliko trenutaka se pojavi sa svojom „izabranicom“ za taj trenutak, sedne mi u krilo i kaže „mama, čitaj“. I mama čita. Jasno vam je da je čitanje pred spavanje nešto što se ooodavno podrazumeva, te o tome ovom prilikom ne bih dužila.

Nama su knjige prosto neodvojivi deo života.

Poneta cele ove priče nije u tome kako sam ja ili moja porodica nešto Bog zna šta pametniji i superiorniji u odnosu na bilo koga. Naprotiv.

Ovaj tekst je nastao iz čiste ljubavi prema knjigama i čitanju, u nadi da će se naš entuzijazam preneti na druge, da i oni požele da malo više svog vremena posvete ovom predivnom hobiju.