Dugo sam se borila da ne pokleknem pred nagonom da napišem tekst koji će se baviti upoređivanjem dva potpuno različita mentaliteta, ali primorana sam da to uradim. Nemci i Balkanci su u mnogo čemu slični, ali se u po mnogo čemu i razlikuju. Posle četiri godine života u Nemačkoj, sve više primećujem koliko su različita reagovanja u svakodnevnim situacijama.

Pre nekoliko dana šetajući parkom sa mužem i ćerkicom, kao skoro svakog dana, desila se situacija koja me je izvela iz takta. Dok je Sofia bila udobno smeštena u svojim kolicima i oduševljavala se svaki put sve više kako koji pas prođe pored nas, Marko i ja smo razgovarali o njegovom predstojećem referatu. Iako studiramo potpuno različite fahove, oboje volimo da pomognemo jedno drugom u razvijanju ideja bilo za referate ili seminarske radove, jer smatramo da je mnogo bolje sagledati stvari iz nekoliko uglova, a sam to svakako ne možeš.

Elem, dok smo mi tako šetali i pričali, dve bake koje su sedele na jednoj od klupa su se vidno zagledale u nas. Kada imaš malo dete (pogotovu tako preslatko kao što je Sofka 🙂 ) ljudi ti se stalno smeškaju i pozdravljaju te, tako da ova situacija ne bi trebalo da je različita od svih sličnih. Međutim, gospođe su osetile potrebu da priđu i obrate nam se jer su čule kako pričamo „našim“ jezikom. Nemam ništa ni protiv toga, vole naši ljudi da pričaju sa „zemljacima u tuđini“. Međutim, prvi komentar koji je bio upućen našem anđelu je bio „jao jadna, baš šteta što nosi naočare. Ali dobro, to je sad moderno. Pa šta ćeš… Odakle ste vi?“

komentarisanje-drugih

Prvo, činjenica je da Sofi nosi naočarice već nekoliko meseci. I Marko i ja nosimo naočare. Moj otac i ja ih nosimo od malena, bez mogućnosti da ih ikada skinemo, a Sofia je očigledno nasledila okice na mene.

Dobra stvar je što su nas ovde uputili da samo na osnovu toga, što oboje nosimo naočare, za svaki slučaj proverimo njen vid kod očnog lekara. I to se ispostavilo kao vrlo dobar savet, jer su joj otkrili da ima dioptriju. Što nije nerešivo, pogotovu u njenom uzrastu, jer ako bi već sad počela da ih nosi, to bi za neko vreme moglo potpuno da se koriguje, pošto se njoj okice tek formiraju i onda neće morati nikada više da ih nosi.

A nama je oboma draže da nosi naočarice sada, kada je baš mala kako bi se pravilno razvila. S druge strane ona je naočarice na iznenađenje i optičara i lekara prihvatila odlično. Ne skida ih osim ako joj se ne spava, jer ona već zna, jelte, da ne može sa naočaricama da se spava, pa čak tada skida i moje iz istog razloga. Te tako ona nama bez reči daje jasan znak da je vreme za dremku.

Dakle, poenta je da Sofi nosi naočarice i da je to čini još slađom.

Kao što rekoh, mi svakodnevno šetamo, srećemo mnogo nepoznatih ljudi koji nam se smeškaju ili prilaze da kažu kako je medena, kako ima tako veliku i bujnu kosu iako je tako mala i kako joj prelepo stoje naočarice. U ovim situacijama pričam o Nemcima koji tako komentarišu. Ali ne i „naši ljudi“.

Ne volim da robujem predrasudama i ne volim da „hejtujem“, ali ta kultura negativnih komentara i isticanja „mana“ drugih mi odavno ide na živce. Ne razumem potrebu naših ljudi da to rade. Po mom mišljenju, pre svega to što pričamo istim jezikom ne znači samo po sebi da moramo da komuniciramo. A onda ako već nemaš šta lepo da mi kažeš, pogotovu kada je dete u pitanju, onda nemoj bolje ništa da mi pričaš.

Ista stvar je dešava i sa trudnicama. Da li je pitanje „humora“ ili proste „zlobe“ ja ne smem da tvrdim, ali po mom mišljenju uopšte nije ni lepo ni pristojno trudnici reći „da se baš ubucila“, „jao pa ti si se baš ugojila“ i slično. Ja sama sam imala iskustva sa takvim komentarima od meni vrlo bliskih ljudi do potpunih neznanaca (pričam opet o „našim ljudima“). A primetila sam da i na internetu tj. po društvenim mrežama svi se osećaju pozvanima da komentarišu i prozivaju „debele“ trudnice i da im se podsmevaju.

Ja se pitam kakav smo to ljudi postali? Čemu potreba za zajedljivim komentarima?

Sa druge strane, evo koliko juče smo u autobusu sreli baku Nemicu, koja je toliko bila opčinjena Sofkom, da je sve vreme pričala „sa njom“ (tj. njoj, jer Sofi sem pojedinih reči i zvukova još ne zna da vodi pravu konverzaciju) i ni u jednom trenutku nije pomenula njene naočarice, ali joj je zato ishvalila „preslatku kovrdžavu kosicu“. Istog dana u jednoj radnji prodavačica se toliko smeškala Sofii i prišla nam da bi joj rekla par toplih reči, a kada je Sofi „odgovorila“, žena se istopila i rekla „vidi i ja imam naočare, samo meni ne stoje ni upola lepo kao tebi“.

Eto, očigledno da može i tako da se reaguje.

Meni je prosto neverovatno, kako se razlike u razmišljanjima pa i ponašanju između Nemaca i Balkanaca pokazuju na tako banalnoj stvari, a to je u ovom slučaju odnos nepoznatih ljudi prema bebi.

Najbolje od oba sveta

Da se razumemo, meni ni jednog trenutka ne smeta niti se sramim činjenice da moje dete nosi naočare. Ne smatram da je to nešto strašno, jer i nije. Zdravlje treba čuvati i raditi na njemu. Ja od svoje šeste godine nosim naočare i dobar deo svog života sam bila nazivana pogrdnim imenima i ismevana zbog toga, pogotovu u osnovnoj školi. Deca tada svoje vaspitanje nose iz kuće i takve stvari su mogla pre svega tamo da nauče. A kako i neće kad se njihove bake i roditelji sažaljuju na dete koje nosi naočare i upoređuju se sa njim kao gospođa sa početka ove priče – „ja imam 70 godina i nikad nisam nosila naočare“. Ja rekoh – „blago Vama“. Jer nisam vaspitana da budem nepristojna, pogotovu prema starijim ljudima.

Danas ne mogu da zamislim svoj život i sebe bez naočara, one su postale deo mog identiteta i čini mi se da i nekim čudom i ne moram da ih nosim više, ja bih ih nosila. A da su lekari u Srbiji odgovorni i da su i mene ili mog oca uputili da još kao bebe nosimo naočare, možda bismo i mi mogli da čitamo koliko želimo bez ikakvih smetnji. Ali nisu. A Sofii lekari ovde jesu i vrlo sam im zahvalna zbog toga.

A gospođama ili gospodi „našima“ koji imaju potrebu da je sažaljevaju zbog toga imam samo da poručim „blago Vama“. Sve dok ne naučimo da budemo prijatni i nezajedljivi jedni prema drugima, život nam neće biti ni lepši, a ni lakši gde god da živimo.

Gde su se izgubile toplina i lepa reč? Jer ako njih nemamo za decu i trudnice, pa za koga ih onda imamo?

Da se razumemo, ja ne mislim da je sve na Balkanu loše i da smo mi loši ljudi, daleko od toga. Imamo mi prelepih osobina koje treba čuvati i negovati, ili se bar podsetiti da ih imamo. A izrugavanje drugoga nije jedna od njih i ja sam sigurna da posle toga niko se neće osećati srećnim, ni onaj ko komentariše ni onaj koji je predmet komentarisanja.

Sa druge strane, ja svakoga dana pokušavam da učim od Nemaca, jer ovde sada živim i odgajam dete. Pokušavam da usvojim dobre stvari i ukažem na manjkavosti ovdašnjeg mentaliteta, ali i trudim se da čuvam ono dobro što nosim od kuće, kako bih vaspitala svoje dete da usvoji najbolje iz oba sveta i mentaliteta.

Srdačno,

S-Mama