Ove nedelje je počeo letnji semstar i sa njim naravno nove obaveze, ali i novi izazovi i poteškoće.

Kao i svaki put kada počinje novi semstar kampus je pun novih i starih studenata. Dobije neku novu svežinu i živahnost. Svi nekud jure, bilo na predavanja, bilo na viđanje sa starim poznanicima, bilo da skeniraju ili kupuju knjige. A ja volim tu osetnu razliku između dela semestra kada su samo oni koji pišu seminarske ili završne radove na kampusu i ovo kada se svi ostali poput reke sliju u hodnike, kafiterije, biblioteke, učionice i amfiteatre. Ponekad ta masa ljudi može da bude frustrirajuća, pogotovu kada se stvori red bez kraja ispred aparata za kafu ili kada ne možete da pronađete slobodno mesto u kafiteriji da istu tu kafu popijete (pogotovu ako ispred sebe gurate kolica sa bebom).

A sa druge strane prednost je u tome što, iako ste samim tim što gurate kolica na kampusu, uopšte se ne osećate drugačijim niti isključenim iz cele te studentske priče. Niko vas ne zagleda i ne okreće se za vama kao da su videli ko zna šta. Naprotiv, ili vam se nasmeju ili i ne obraćaju previše pažnje na vas, jer niti ste prvi, niti poslednji, niti jedini koji studiraju, a imaju dete. I to je ono što ja obožavam ovde.

novi-semestar

Kafa i dobra organizaciju su pola obavljenog posla

Ovo je prvi semestar od kada sam se porodila koji sam upisala kao aktivni student, jer sam prethodna dva uzela tzv. Urlaubssemester iliti semestar-odmor, ali o pojedinostima ovih semsetara ću pisati u posebnom tekstu.

S obzirom na to da i muž i ja studiramo, prvi izazov bio je uskladiti vreme kada svako od nas može nesmetano da posećuje predavanja, a pri tom da uvek neko od nas bude sa bebom. Meni je za ovaj semestr ostalo da odslušam i položim još samo dva ispita da bih mogla da počnem sa pisanjem master rada. Dok moj muž mora pored svega da odradi još i praksu i položi šest ispita, kako bi se posvetio pisanju magistarskog rada. Moja predavanja su dvo- i tročasovna i održavaju se popodne, dok su njegova uglavnom prepodne. Posle predavanja on ostaje na Uniju po još minimum 4 sata dnevno, kako bi u što kraćem roku završio sa obaveznom praksom. Veliko je olakšanje za oboje što su nam studije potpuno različito koncipirane, tako da možemo lakše da se uklapamo.

Naravno da su nam oboma najpreče bebine potrebe, te se prema njoj i dalje organizujemo.

Ustati ili odustati?

Dok je Marko na Uniju, Sofi i ja provodimo vreme zajedno i uživamo – igramo se, spavkamo, ručkamo, čitamo i šetamo, koliko nam je to vreme dozvoljavalo. A vreme je kao u inat protekle nedelje bilo toliko kišovito da najradije ne biste ustali iz kreveta. Pri tom morate na predavanja, a i važno vam je da vaša beba svakog dana udahne svež vazduh.

Priznajem da mi se jednog od tih dana nije izlaziolo iz kuće uopšte, kakva šetanja, kakva predavanja. Lepo je nama dvema i u kući, jer tu nam je suvo i toplo. To su oni trenuci kada vam se čini da sve dodatno tj. ono što nije direktno vezano za bebu i porodicu, što imate da uradite (u ovom konkretnom slučaju da odem na predavanja) i nije tako važno i može da sačeka, jer nećete zapravo ništa propustiti. To su oni trenuci neobjašnjive lenjosti koja uhvati svaku od nas bar jendom nedeljno. Ali su takođe trenuci kada ne bismo smele da popustimo pod tim osećanjem, već teramo sebe da se pokrenemo kako god znamo i umemo. A to nije uvek lako.

Ali obaveze su obaveze, i iz petnih žila i uz pomoć moje najbolje prijateljice u ovakivm situacijama – kafe, sam uspela da se nateram da obučem bebu i sebe, spremim svu ratnu (čitaj bebi i studentsku) opremu i sa kolicima u jednoj i kišobranom u drugoj ruci krenem putem univerziteta.

Drago mi je što sam se toga dana pokrenula, jer se ispostavilo da je zamalo propušteno predavanje izuzetno zanimljivo i da se za promenu odvija na engleskom, koga sam se iskreno uželela. Tako da sam ponosna na svoju ne znam odakle izvućenu volju, jer sam sada bogatija za više zanimljivih informacija, negoüto bih bila da sam ostala da lenčarim kod kuće.

Organizacija i volja

U principu to i jesu dve najvažnije stvari kada je vraćanje u sedlo aktivnog studiranja sa bebom u pitanju. Najvažnije je da sebi napravite dobar plan, koji ćete uskladiti sa partnerovim obavezama, jer ne bi bilo fer da bilo kod od vas dvoje zapostavi svoje obaveze. Ponekad je neophodno pri tome napraviti kompromise, ali zar njih ne zahteva svaki dobar odnos? Jedan će možda morati da povuče neki kraj užeta više, a neki manje.

Volja nije nešto što se može konstantno održavati na nekom nivou. Živi smo ljudi, nekada nam se nešto više radi, a nekada nam se to isto uopšte ne radi. U takvim trenucima važno je pre svega bodriti sebe i sagledati širu sliku. Jer iako nemate volje trenutno, ne znači da ste odustali od cilja koji ste sebi postavili. A sama činjenica da ste direktno odgovorni za još jedan život sem vašeg, će vam promeniti perspektivu i terati vas da se pokrenete baš u onim trenucima kada bi vam to bilo pre nezamislivo. Ali budite fleksibilni i ne preterujte u očekivanjima od samih sebe. Nekada i pored sve volje je prosto nemoguće obaviti zacrtano, jer bebu i njene potrebe svakako ne možete programirati po vašoj želji.

U našem slučaju ja trenutno  ostajem više sa bebom, dok je Marko angažovaniji na fakultetu. Što ne znači niti da ja zapostavljam svoje obaveze na Uniju, niti da on zapostavlja našu ćerkicu. To prosto znači, da jedno drugom izlazimo u susret kako bismo oboje postigli najbolje moguće rezultate. Kada ja imam predavanja, ili moram da pripremim referat, on će ostajati malo duže sa Sofi, a dok on ima praksu ili kad bude spremao ispite ja ću joj se više posvetiti.

To je plan. Pa videćemo kako ćemo uspeti.

Srdačno,

S-Mama