Dok pokušavam da sredim utiske od mog neplaniranog puta u Srbiju, setih se da jedan tematski povezan, a vrlo važan tekst o našem prošlogodišnjem putovanju dole već duže vreme stoji neobjavljen. Očigledno da je čekao pravo vreme, a pravo vreme je sada – da posluži kao uvod tekstovima koji slede.

Da, znam da je prošlo previše vremena od kada sam pisala prvi tekst o našem putešestviju u Srbiju posle 5 godina. Ali se toliko toga u međuvremenu izdešavalo, da mi je pisanje o tome ne samo bilo mrsko, nego i nebitno.

Kao što sam već napomenula, Sofia je sa svoje nepune tri godine prvi put putovala u zemlju odakle potiču ne samo njeni roditelji nego i uža i šira porodica. Mnogi su je videli sada prvi put, a što je još važnije ona je mnoge ljude tek tada upoznala.

Za nju je celo iskustvo bilo avantura, prvi let avionom, druga zelja, druga kultura, drugačiji ljudi od svega onoga na šta je do sada navikla.

Oprezna kakva jeste, u nekim trenucima smo imali strah da je sve ovo previše za nju, da će prosto biti preplavljena svime. I bila je i nije.

Ono što je najbolje od svega prošlo je upoznavanje i druženje sa mnogobrojnom braćom i sestrama, jer to je pre svega i bila poenta našeg putovanja – da se deca druže i zbliže (koliko god to za tako kratko vreme bilo moguće).

Deca tako iskrena i nekomplikovana kakva jesu, nisu pravila nikakve probleme niti postavljala glupa pitanja.

Ali zato odrasli… Oni su tek druga priča.

Postoje oni koji poznaju Sofiu i koji generalno znaju kakvi su trogodišnjaci, te ne očekuju da im po prvom pogledu skoči u zagrljaj i ispriča im sve što zna. Ona je još dete i to dete kome je sve to što se sada oko nje dešava potpuno novo. Zamisli pa neće da komunicira na prvu loptu ili krene sa, za nju nepoznatom osobom, ni do druge sobe, a kamo li dalje. Mi smo to razumeli, znamo svoje dete i nismo je prisiljavali ni na šta.

Ali mnogi ljudi nisu, te se pitanje koje se najčešće postavljalo „pa zna li ona uopšte srpski?!“

Nećete verovati koliko puta smo to pitanje čuli za samo dve nedelje boravka „dole“. Da, i ja sam se zaprepastila!

U početku smo objašnjavali naravno da zna, ali se stidi i treba joj vremena da nekoga upozna i počne da mu veruje (što je valjda najnormalnije, zar ne?).

A onda sam počela da budem i ja bezobrazna, jer sam ovo pitanje počela da shvatam kao provokaciju.

wp-1580199980923.jpg

Šta to uopšte znači? Zašto ljudi imaju potrebu da se rugaju na tako bizaran način?

Čim ne živiš u Srbiji već npr. u Nemačkoj odmah si „hladni Švaba“, dete ti ne zna „jezik svojih predaka“ i ti si svima dužan da donosiš brdo poklona ili čak i finansijski da pomažeš, jer ti si tamo pa automatski imaš i dužan si samo zbog toga. Halo bre! Dosta mi je toga!

Moje dete zna i srpski i nemački, i ako Bog da, znaće još minimum jedan strani jezik, jer jezik je najveće bogatstvo koje pojedincu niko ne može da oduzme.

Pod dva, zajedljivi komentari su oduvek bili nepristojni i degutantni, a nikako smešni, o čemu god oni bili.

I treće, ne očekuj da posle tuđih bezobrazluka ja ostanem nasmejana i fina. Neću vređati, neću se svađati, ali neću ni trpeti verbalno nasilje, pogotovu kada se radi o mom detetu.

Na kraju sam počela da odgovaram sa ne, ne zna, moraš s njom pričati isključivo na latinskom, jer ipak je ona dete akademski obrazovanih roditelja. I to je palilo. Nepristojni sagovornik bi se iznenada povukao, čak i postideo.

Potpuno je u redu mi je da ljudi nemaju više zajedničkih tema za razgovor sa nama ili da ne znaju kako se ponaša sa malim detetom, ali nije mi u redu da budeš zbog toga bezobrazan.

Nije važno koja je tema u pitanju, mnogi ljudi prosto nemaju osećaj za pristojnost. A kada se radi o deci, sve to porpima neku drugu dimenziju.

Te ako nemaš ništa lepo i pristojno da kažeš detetu ili roditeljima, nemoj ga pitati „koga više voliš mamu ili tatu“ i nemoj roditelje pitati „što je tako razmažena“, „kada će drugo“ ili „zna li ona uopšte srpski“.

Lakše tebi, a lakše i nama.

S-Mama