Iako bismo i Marko i ja voleli da sve vreme ovog sveta provedem samo sa Sofiom, ipak moramo da kročimo u stvaran svet u kome mama i tata imaju i druge obaveze koje nisu direktno vezane za bebu. A to podrazumeva da neko drugi treba da se stara o našem detetu bar nekoliko sati dnevno. Kako i zašto smo se odlučili da Sofku damo u jaslice čitajte u daljem tekstu.

Vrtić/jaslice – da ili ne?

Naša mala porodica živi daleko od baka i deka servisa, a o bebisiterkama nismo ni razmišljali, jer smatramo da kad će naše dete čuvati neko ko nije član porodice, bolje je da to bude bar u društvu i druge dece kako Sofki ne bi bilo dosadno pre svega. Tako da su jaslice bile za nas pravo i jedino rešenje.

jaslice-u-nemackoj

Krajnje je vreme da upoznam još mnogo novih drugara s kojima mogu da se igram!

Kada smo Marko i ja vagali da li da Sofka krene u vrtić i kada, u koloni „za“ vrtić je bilo mnogo više stavki, s toga smo se odlučili da je upravo sada pravo vreme da krene.

Sofia sada ima 15 meseci i smatrali smo da je krajnje vreme da počne da se druži sa drugom decom svakog dana, a ne samo povremeno, jer mama i tata jesu dobro društvo ali nisu dovoljni.

Sa druge strane mama i tata bi imali po 4-5 sati svakog dana da se aktivno posvete pisanju master radova, što svakako nije zanemarljivo.

Još jedna za nas vrlo važna stavka je bila da dete treba da nauči nemački jezik kako treba, a ne od nas kojima to nije maternji i kojima će se sigurno uvek, ma koliko ga dobro znali, provući i po koja greškica.

Kako do mesta u jaslicama?

Velika olakšica za nas kao roditelje je da se na kampusu Univerziteta nalaze jaslice za decu studenata (zapravo odmah preko puta biblioteke u kojoj Marko i ja učimo). To znači da ne moramo da brinemo da li ćemo naći mesta u nekom drugom vrtiću u gradu, a i da ćemo uvek biti blizu ukoliko Sofki bilo šta zatreba. Mada iskreno, ni finansijske olakšice za studente nisu zanemarljive.

Prijavili smo se početkom ove godine, kako bismo bili sigurni da ćemo dobiti mesto, jer smo već tada planirali da od oktobra počnemo da pišemo završne radove tj. da privodimo studije kraju.

Kada smo došli da je prijavimo prvo su nas proveli kroz sve prostorije, objasnili nam detaljno kakav je koncept funkcionisanja vrtića, koji su njihovi principi čuvanja i vaspitavanja dece i plus smo dobili brdo brošura koje sve to još jednom detaljno objašnjavaju.

Marko i ja smo bili oduševljeni. Toliko nam se sve to dopalo da smo jedva čekali kraj avgusta, kada je bilo predviđeno da Sofia počne da dolazi na privikavanje.

S obzirom na to da nam je Sofia prvo dete i da smo po pitanju mnogih stvari nesigurni, prepuštanje potpunim strancima da se brinu o vašem detetu je svakako jedan od velikih strahova koje smo imali. Međutim kada smo videli koliko su ljudi posvećeni svom poslu, koliko ga vole i koliko vole decu, pao nam je kamen sa srca.

Činjenica da roditelji u svakom trenutku mogu da se obrate osoblju sa bilo kojim pitanjem je za nas bila jako važna. Takođe smo upoznali i Sofkinu buduću vaspitačicu, koja je mlada i vrlo ljubazna i koja nam je dodatno približila način na koji oni rade, kako deca obično provode dane u grupi koju vodi, kao i šta sve treba da ponesemo kada je prvi put dovedemo u jaslice.

A pošto se radi o vrtiću u koji uglavnom idu deca studenata, podrazumeva se i da studenti-roditelji treba da se upoznaju i druže, te vrtić organizuje mesečna okupljanja roditelja sa raznim ciljevima – bilo da je samo druženje u pitanju, bilo pomaganje u čišćenju i sređivanju vrtića, ili nešto treće.

Tim okupljanjima se Marko i ja posebno radujemo, kako bismo upoznali još mladih ljudi koji su u istoj situaciji kao i mi – studenti, a roditelji.

 

*A kako je izgledao Sofkin prvi dan u jaslicama moći ćete da čitate u narednom tekstu.