Da li ste se ikada zapitali šta je ono od vaših stavova, životnih navika i očekivanja ono što je pravi deo vas, a koliko toga su zapravo očekivanja drugih? Čovek jeste društveno biće i naravno da od trenutka rođenja bude oblikovan od strane svojih roditelja, okoline, društva, škole… i ta lista može da ide i ide u nedogled.

Međutim, mnogo puta se desi da neke stavove imamo per se nikada ih ne dovodeći u pitanje, jer se nekako podrazumevaju, a onoga trenutka kada počnemo o njima da razmišljamo aktivno i preispitujemo ih, shvatimo da zapravo i nisu deo onoga što mi želimo za sebe ili je realno da očekujemo od nas samih, već su nam prosto usađeni u svest.

Te tako, na primer, svi mi moramo do određenog doba da nađemo životnog partnera, sa kojim naravno ne smemo da živimo u vanbračnoj zajednici (i naravno mora biti suportog pola), da sa njim/njom provedemo ceo život i da isto u dogledno vreme dobijemo makar dvoje dece.

Tu su naravno i uspesi u školi, smerno ponašanje i držanje. Za žene pogotovu se podrazumeva da su dobre supruge, odlične domaćice, koje ne samo što kuću drže pod konac, nego i kuvaju i bolje od samog Džejmi Olivera, deca su im lepo vaspitana (nikada se ne bune i ne vrište, ne plaču i ostalo što druga deca inače rade), izgledaju kao top modeli, nikako se ne smeju ugojiti, ali ne smeju izgledati ni premršavo i mogu da nabrajam do sutra šta sve žena „mora“.

A zapravo ne moramo mi ništa! A pošto mi ne moramo ništa, onda ne moramo ni druge da propitujemo niti osuđujemo zato što neku od pomenutih kategorija rade drugačije. Živi, i pusti druge da žive. Simple as that.

Ali da li je?

Zašto ako pametna, lepa i obrazovana devojka na sredini svojih dvadesetih mora da ima partnera za koga će takođe morati uskoro i da se uda?

Zašto mladi par mora odmah po početku zajedničkog života odmah da isporučuje decu i to porodici i društvu?

Zašto kao društvo stavljamo toliki pritisak jedni na druge, samo kako bismo pokazali sopstvenu ispravnost ili superiornost?

Da se razumemo, nismo to mi izmislili i mnoge stvari koje ovde pominjem istraživane su kako u sociologiji, socijalnoj-psihologiji, tako i teorijama feminizma, te nisam ni sama izmislila toplu vodu i toga sam svesna. Ali to što nešto postoji i što je dato tako kako jeste, ne znači da ne možemo o tome da pričamo ili protiv toga da se bunimo.

Ja se jesam udala sa svojih 23 i sama ta činjenica je tada bila „problem“. „Zašto“ je bilo najčešće pitanje koje sam dobijala. Svako je imao svoju teoriju naravno – te da sam trudna, te da se udajem za papire, te da sam premlada, te ovo, te ono (verovatno ni sama ne mogu da zamislim koliko i kakvih teorija je tu bilo, ali i ne zanima me). Retko ko je ostao bez nepotrebnog pitanja i komentara i iskreno se radovao zbog mene.

Onda su naravno usledila pitanja, kada će beba?

A čim smo dobili Sofku, usledilo je „a kada će druga“?

I dokle tako?

Dokle smo dužni da ispunjavamo očekivanja okoline, pri tom da ista ta okolina ne zna ništa o nama niti našem životu.

Jel greh ne želeti više od jednog deteta ili je veći greh želeti ih petoro?

Jel je pogrešno biti single i srećan sa sobom, a ispravno biti u vezi koja ne funkcioniše, samo da bi se reklo da niste sami?

Jel toliko pogrešno, ako žena želi da bude i majka, ali i da zarađuje više od svog muža?

Hteli mi to da priznamo ili ne, sva ta očekivanja okoline, koliko god mi emancipovani i obrazovani bili u nekom trenutku nam stvaraju nepotreban stres, i što je najgore od svega teraju nas da se osećamo manje vrednima od onoga što jesmo.

Jel to poenta?

Niko ne kaže – hej bravo što živiš u stranoj zemlji sama, niko te ne izdržava, studiraš i ko zna šta još – već svi traže ono jedno što nisi ispunio i za to se hvataju, da te zbog toga kritikuju.

Ne kažem da je stvar kod muškaraca drugačija i oni se ništa manje ne susreću sa osudama i očekivanjima okoline, ali nisam muškarac, te ne mogu da pišem iz prve ruke o tome.

Ako nam fali tema za razgovor, pa bolje je da ne razgovaramo uopšte nego da se upoređujemo i upiremo prstom „u greške“ drugih, koje to zapravo nisu.

Jer niko nije gospodar tuđeg života, nebitno koliko blizak i važan vam taj neko bio. Dosta je bilo pravdanja bez potrebe i razloga.

Taj začarani krug se mora prekinuti nekada. A zašto ne sada? Danas! Ovog trena!

Hajde da preokrenemo stvari pa da onaj ko postavlja neumesna pitanja i daje komentare onde gde nije pozvan za mišljene, crveni od srama što je to uradio, a ne onaj kome su pitanja postavljena.

Samo prestanite. I prestaće.

Srdačno,

S-Mama