Osoba koja mene svakodnevno motiviše je definitivno S-Tata. A njegov put od nekog ko prezire teretane, do nekoga ko jedva čeka naredni trening i kakve veze sve to ima sa kognitivnim sposobnostima čitajte u ovom neuobičajenom razgovoru.

Ako ste ikada čitali S-Mama Blog nemoguće je da ne znate ko je S-Tata, te vam ga ovom prilikom neću preterano predstavljati.

S obzirom na to da sam i sama počela aktivno da treniram tek kada mi je gorelo pod nogama (da ne kažem u glavi), bilo mi je jako važno da svoje pozitivno iskustvo podelim sa meni najvažnijom osobom u životu. Već više od godinu dana pokušavam da ubedim Marka da krene sa mnom u teretanu, ne bi li i sam osetio čari vežbanja ne samo po telo, već i po duh i samu koncentraciju. Malo je reći da je bilo bez uspeha. Te sam potpuno odustala od te ideje.

A kako to obično u životu biva, dok i sam ne osetiš nešto na svojoj koži, retko kako se možeš uveriti u ono što se kosi sa tvojim stavovima.

I tako je Marko krenuo da trenira.

On nije krenuo u teretanu, ali jeste rešio da zbog posla kojim se bavi, a koji pre svega zahteva oštrinu uma i misli, konačno počne da radi nešto na fizičkom planu, a da je to nešto više od samog voženja bicikle.

Zaista je bilo totalno čudno intervjuisati ne samo osobu sa kojom delim život, već i koautora ovog bloga, ali mi smo u „zvaničnom“ razgovoru totalno uživali, te se nadamo da ćete i vi.

 

Zašto si se posle gotovo decenije netreniranja odlučio da se baš sada ponovo i to redovno fizički aktiviraš?

Prvi put kada sam se svesno fizički aktivirao je bilo kada sam spremao ispite na osnovnim studijama u Beogradu. Motivaciju za moju fizičku aktivaciju sam pronašao u rečima mislioca koji je živeo u Grčkoj pre 2400 godina, učitelja Aleksandra Velikog i najuticajnijeg filozofa svih vremena – Aristotela. On je naglašavao i govorio o bitnosti da se pronađe ravnoteža i zlatna sredina u svemu, pa samim tim i u aktivnosti i duha i tela.

Budući da su naše misaone sposobnosti usko povezane tj. neosporno zavisne od našeg tela, fizička i umna aktivnost treba da budu usklađene i srazmerne da bi se zadržala ili održavala gipkost uma.

Nešto je samo kliknulo u meni i počeo sam redovno da vozim bajs u tom periodu, što me je zaista spasilo silnih emotivnih frustracija i dalo mi jednu dozu samopouzdanja.

Magistarske studije u Nemačkoj su donele drugačiju dinamiku i način života. Naročito sa dolaskom Sofie u naše živote, život je postao užurban. Pored učenja, zarađivanja novca i brige o Sofii i našem psu Beniju, veoma je teško bilo pronaći vremena za neki sport.

I ono malo slobodnog vremena koje imam, radije sam hteo da provedem zajedno sa Mimom, nego dižući tegove, trčeći ili plivajući. Nije da nisam probao nešto da vežbam, ali jednostavno mi je bilo ili dosadno ili zamorno.

Prelomni trenutak je nastao ove godine u septembru, kada sam posle mesec dana uzaludnog sedenja za radnim stolom u pokušaju na napišem koncept mog doktorata a pored toga i jedan naučni članak, shvatio da mi rok za predaju tih tekstova ističe za 20 dana i da pod hitno moram nešto da preduzmem i preokrenem situaciju, ukoliko želim uopšte da ostanem na putu kojim sam krenuo i koji sam pokušavao da utabam već dobrih petnaest godina.

Tih dana smo (ti i ja 🙂 ) slučajno gledali „reklame“ poznatog srpskog fitnes trenera – Milana Jovanovića Strongmena – koji preko aplikacije nudi program ishrane i zadaje treninge. Ceo program fino košta, ali smatrao sam da je Strongmen ostvario zavidne uspehe u bodibildingu te da dati malo više novca za tako nešto, obavezuje da se bude vredan i ne odustaje tako lako.

Kako se i posle koliko vremena tvoja fizička aktivnost odrazila na tvoj kognitivni učinak?

Rezultati su počeli da dolaze zaista brzo. Rešio sam da ne merim težinu pre i posle treninga, tako da u ovom trenutku nemam pojma koliko kilograma sam izgubio. Vodim se time da mi je bitno da li ću ja sam sebi da izgledam bolje u ogledalu i kako ću se osećati u svome telu.

Ne želim da se takmičim sa vagom niti da sebi dajem previše na značaju, na taj način.

Posle promene ishrane i izbacivanja šećera (slatkiši, alkohol, voće) i ugljenih hidrata (belo brašno, testenine, krompir itd.) iz ishrane, osetio sam promenu u roku od sedam dana. Majice su mi opet postale taman ili čak i malo velike i to mi je prilično značilo za moje samopouzdanje.

A samopouzdanje je ključ svega. Bez njega nema napredovanja, pa čak ni u najprostijim stvarima kao što je npr. kuvanje, a kamo li u nauci. 😊

 

Bilo kako bilo, ja sam uspeo da u roku od tri nedelje napišem i ekspoze mog doktorata (a verujte mi da je to jedna od najtežih stvari) i moj prvi naučni članak, i to na jeziku kojim i ne vladam tako dobro i što je najbolje od svega – oba teksta su od mog mentora ocenjena kao izuzetno dobra!

Zasluge za to pripadaju zaista tome što sam počeo da se osećam bolje u svom telu, što je svakako bilo uslovljeno redovnim treninzima i promenom ishrane.

Zašto je za tebe treniranje od kuće primamljivije od odlaska u teretanu?

Ovo pitanje je bilo jako bitno kada sam počeo da tragam za načinom izlaska iz moje tobože beznadežne situacije. Teretane i fitnes centri me generalno iritiraju i ne osećam se prijatno tamo.

A i moj prvi susret sa teretanu nije bio obećavajući. Naime, prvi put kada sam otišao u jednu teretanu u Beogradu, lik koji tamo radi (ne bih ga nazvao trenerom) me je odmah spopao i meni kao novajliji počeo da govori kako ne smem da pušim, pijem alkohol i kafu, kako treba da jedem ne znam koliko pilećeg mesa dnevno, i treniram ne znam koliko puta nedeljno… Pobegao sam glavom bez obzira i prežalio nekako tih 1000 dinara koje sam već platio.

Bebama se daju mali zalogaji i laka hrana na početku, pa se onda to postepeno menja. Treba krenuti od malih stvari, da bi eventualno došao do velikih. Ili kao što reče jedan od najbogatijih ljudi na svetu, vlasnik kompanije Amazon, Džef Bezos: „Velike stvari i ideje su u početku male“.

 

Budući da mi posao i rad na doktoratu oduzimaju prilično dosta vremena i sama pomisao ubacivanja još jedne obaveze, kao što je odlazak u teretanu, koja može da mi oduzme minimum dva sata od ono malo vremena koje uspem da provedem sa mojom porodicom, jako mi teško pada. Zbog toga mi je idealno rešenje bilo vežbanje kod kuće.

Prednosti su mnogobrojne: ne zavisim ni od koga, niti od bilo čijeg radnog vremena (Strongmen mi redovno ažurira plan treninga, čim ih odradim i to bez da moram da ga opominjem ili bilo šta), za vreme treninga često mogu zajedno sa Mimom (tj. tobom) da gledam ili slušam nešto, tuš je na 5 metara od mene, a krevet još bliži! Istina, morao sam da kupim tegove ali to je ipak kratkoročna investicija, koja se isplati na duže staze.

Mnogo puta se može od različitih trenera čuti, da ne postoji izgovor za nedostatak fizičke aktivnosti, ali retko kada treneri spajaju važnost ishrane i fizičke aktivnosti sa važnošću samog čitanja i mentalnog samousavršavanja. Kakvo je tvoje iskustvo kao nekog kome je knjiga oduvek bolji drug nego tegovi, a opet nekog kome su isti ti tegovi pomogli da budeš produktivniji naučnik?

Pre svega, ja sam neko ko na takve izjave reaguje upravo suprotno i mislim da su takve ultimativne izjave u potpunosti kontraproduktivne. Za fitnes trenere zaista nema izgovora da ne budu fizički aktivni, ali za nas obične ljude to apsolutno ne mora da važi. Trener svakako može da ponudi dobre argumente i da me ubedi da je fizička aktivnost neophodna, ali ja svakako uvek zadržavam pravo da kažem da je i čitanje knjiga neophodna aktivnost, kojom se „bilduju“ duh i um. Kao što sam na početku rekao, ravnoteža je najbitnija.

I um i telo treba trenirati.

 

Meni je kod mog trenera Strongmena bilo najubedljivije to što je on neko ko se i dalje obrazuje, čita, piše, snima, putuje… Budući da sam i sam istoričar, mene su oduševili njegovi kratki video klipovi na njegovom Youtube kanalu, koji se bavi istorijskim temama i ličnostima. Naravno da ne mora svaki trener da bude vrhunski obrazovan, ali mislim da je bitno da svaki trener malo pročita i zna nešto više makar o tome kako čovekovo telo funkcioniše, koji to mišići i kosti postoje (osim onih za koje svako od nas zna), kako savremeni način ishrane može da se odrazi na naše telo i kognitivne sposobnosti, a i o metodologiji rada i pristupa ljudima.

Nije dovoljno znati da čovekovo telo ima „leđa, grudi, ruke, stomak i noge“ i davati vežbe za te delove tela. U najmanju ruku postoji još i glava, čiji se glavni „mišić“ zove mozak, koji takođe potrebuje trening i vežbe 😊

S-Mama i S-Tata