Važno je da se predstava o lakoći života „napolju“ konačno iskristališe i svede na realnost. A realnost i očekivanja su dve potpuno različite stvari.

Pre svega želim da se zahvalim svima koji su odvojili svoje vreme da mi se jave po objavi poslednjeg teksta. Iskreno, nisam se nadala ni tolikom odzivu, a nisam imala ni predstavu o tome koliko vas voli i čita ovaj blog. Zato vam svima od srca, hvala!

Sve sugestije sam stavila na papir i počela polako da radim na novom konceptu bloga. Razrađujem vaše i kombinujem ih sa svojim idejama, pa ćemo videti šta će izaći iz svega toga.

Ali jedno je sigurno, od bloga ne odustajem. Da je ovo knjiga, sada bi bilo vreme da se počne novo poglavlje.

Najviše komentara sam dobila sa interesovanjem za period dok nisam aktivno pisala. Od trenutka završetka studija do danas se mnogo toga izdešavalo, veliki deo toga ni malo prijatnog, što emotivno, što administrativno. Te ću nekoliko narednih tekstova posvetiti upravo tome. Krenimo od administracije.

DSC05342

Rokovnik je ručni rad @bookbindersas iliti S-Tate

Od studentske do radne vize

To što živimo u Nemačkoj već šest godina, što smo i Marko i ja uspešno završili fakultete ovde i imamo njihove diplome, na našu veliku žalost, nije ni malo povoljno uticalo na naš status i ostanak ovde.

Mnogi ne mogu da razumeju kako smo tako dugo ovde, a nemamo Nemačke papire. Za to postoji više razloga, a ni jedan nije zavisio od naše želje i prohteva.

Radna prava sa studentskom vizom

Srbija nije članica EU i to je vrlo otežavajuća okolnost za sve nas koji živimo u inostranstvu.

Oni koji dobiju radne vize u Nemačkoj, nakon 5 godina rada imaju prava na „unbefrisstet“ (neograničenu) vizu. A studenti ne. Kao građani trećih zemalja, imamo pravo na studijske vize u trajanju od maksimalno 10 godina (u to računaju učenje jezika, osnovne i eventualno master studije). Za to vreme vam se ukupan boravak deli na pola, jer vi ste student jelte te ne plaćate porez, samim tim nemati ni iste startne pozicije kao oni koji samo rade.

Za sve vreme studiranja ne smete da radite koliko hoćete, već ste ograničeni na takozvane „mini poslove“ tj. imate prava da radite 120 dana u godini puno radno vreme, ili 240 dana pola radnog vremena. S tim što se to uglavnom svodi na poslove gde zarađujete studentski minimalac od 450 eura mesečno (ovo takođe ima veze sa porezom, jer poslovi do te mesečne zarade ne podležu oporezivanju ni vas kao radnika, ni poslodavca). Donekle je ovo i ok, jer vi ste došli da studirate, a ne da zarađujete novac. Ali donekle i nije, ukoliko nemate još neki priliv novca (stipendiju ili pomoć roditelja), jer je sa 450 eura mesečno nemoguće preživeti.

Napraviću mali, ali neophodni ekskurs, molim sve one koji već u glavi imaju ideju o tome da „šta bi oni sve mogli sa 450 eura mesečno“ shvate prostu činjenicu, 450 eura u Srbiji (ili bilo gde na Balkanu) nije isto što i 450 eura ovde. Iz jednog jedinog razloga, cene, standard i potrebe su potpuno drugačije.

Ovde moraš platiti stan (ili sobu) čija cena varira naravno od toga u kom delu Nemačke ili gradu živite, zatim zdravstveno osiguranje, ostale dažbine, hranu i druge potrepštine. Primera radi, ako je iznajmljena soba oko 300 eura, zdravstveno 100, ako imaš sreće da su struja, grejanje i internet uračunati u cenu sobe (vrlo često nisu), troškovi hrane su oko 50 eura nedeljno, da ne računamo ostale izdatke, prostom računicom ćete videti da smo odavno premašili sumu od 450 eura.

Nego da se mi vratimo na ono osnovno, a to je pravo na boravak ovde iliti viza. Finansije su potpuno zasebna tema.

Promena vize po završenim studijama

Završite studije. Dobijete diplomu i naravno se nadate da je vaš status znatno olakšan. Međutim nije. Po završenim studijama, imate prava na vizu za traženje posla u trajanju od 18 meseci. Sasvim dovoljno reklo bi se? I da i ne, jer to nije kraj uslova. Glavna začkoljica leži upravo u tome, da nemate prava da radite bilo koji posao. Smete da radite samo i isključivo ono za šta ste se školovali i u rangu svog obrazovanja, inače ne dobijate radnu dozvolu uopšte.

Na mom prostom primeru to izgleda ovako:

S obzirom na to da sam završila master iz medijskih nauka, ja mogu raditi samo neki posao koji ima veze sa medijskim naukama u akademskom rangu mastera. Nemci i za to imaju sistem i rangiranje naravno. Ja sam u rangu nivoa 13 od mogućih 15. Svaki posao koji je ispod tog nivoa i nije vezan za ono što ste studirali, neće vam obezbediti ostanak.

Još jedna začkoljica u celom tom sistemu je i činjenica da oni sa masterom i doktoratom spadaju u istu grupu za rangiranje tj. TVL 13. Praktično gledano, kada se prijavljujemo na posao onaj ko ima doktorat i ja sa masterom, on će uvek imati prednost u odonsu na mene, jer je višeg nivoa znanja, a plaćaće ga isto kao i mene. A kada uzmemo i jezik, poreklo, pa na žalost i pol kao faktor za nalaženje posla koji će vam služiti kao osiguranje za ostanak, videćete kako se šanse znatno smanjuju. Sada 18 meseci više i ne zvuči kao dosta vremena, zar ne?

Jedina dobra stvar kod ove vrste „prelazne“ vize je što za tih 18 meseci vi imate pravo da radite neograničeno tj. ne važi više pravilo od 120 dana punog radnog vremena. Jer Bogu hvala pa su skapirali da morate ipak od nečega da preživite dok tražite „pravi“ posao.

Najveći poraz za mene nije bilo to što eto imam njihovu diplomu, a to mi na kraju ispada kao otežavajuća okolnost da ostanem ovde, već izjava šefa birao za strance koji mi je na kraju rekao: „ali zašto uopšte brinete šta smete a šta ne da radite, pa imate muža, te će se on pobrinuti i obezbediti za vas.“ Tada sam ostala bez teksta.  I snažnim udarcem sa univerzitetskog oblaka pala u surovu realnost.

U 21. veku, u zemlji koja je toliko napredovala u svakom pogledu kao ova, kao neko ko je svoj put do ovde tabao sam, svojom pameću, trudom i znanjem, mene svode na moj pol i činjenicu da sam srećna eto što imam muža, pa ne moram da brinem. Poraz, virtuelni šamar i poziv za buđenje. Realnost. A o činjenici da isti uslovi važe i za njega, da i ne govorim, jer i on je tek svršeni student.

Poenta svega gore navedenog nije da obeshrabrim bilo koga ko planira da studira u Nemačkoj, naprotiv. Ja obožavam moje studije ovde, o čemu sam više puta na ovom blogu pisala i smatram da sam za 4 godine ovde naučila mnogo više nego u ukupnom školovanju u Srbiji.

A znanje vam niko, pa ni glupa administracija, ne mogu oduzeti.

Ovim mi je bilo bitno da vas pripremim, da time što ćete doći i izboriti se za svoju diplomu, neće vam sve pasti samo od sebe u ruke niti će se bilo koja vrata automatski otvoriti.

Što se drugih vrsta dobijanja papira i viza tiče, ne mogu vam mnogo pomoći iz prostog razloga što nemam drugih iskustava. Ja znam kako doći i koja su vam prava za ostanak kada ste student. Kao i kada više niste i pokušavate da nađete svoje mesto pod suncem radnog neba.

O nalaženju posla ima još što šta da se kaže, ali to ću ostaviti za neki od narednih tekstova.

Nadam se da ste makar počeli da stvarate sliku o tome kako (ni)je lako svima nama koji smo ovde.

Lako nije uopšte, ali lepo jeste. Zato se i borimo. Zato se i trudimo da ostanemo.

S-Mama