Ovaj tekst sam počela da pišem dok je Sofia još bila beba i nekako nikada nije došlo pravo vreme da ga doradim, završim i objavim. Sve dok pre nekoliko dana nisam razgovarala sa drugaricom, koja je pre tri meseca postala mama.

Dok mi je prepričavala dogodovštine oko svoje preslatke ćerkice, dotakle smo se i teme da li i kada će ponovo početi da radi: „Znam da je još mala, ali ja nisam tip koji može da sedi kod kuće. To nisam ja… Znam i da će mi se srce pocepati na pola što ću morati da je ostavim sa dadiljom… Ali…“

Moja drugarica još nije deklarativno odlučila da li će prihvatiti novi posao, koji može da počne da radi već sutra ili će ostati neko vreme sa bebom. I ja je u potpunosti razumem.

Deljenje ličnosti na pola kada se JA podeli na JA/JA i JA/MAMA je realno deljenje i sa njim se u nekom trenutku susreću sve žene, koje se odluče da postanu roditelji. Problem je samo, što kod mnogih ta podela ostane zauvek, a druge se pak odluče da olakšaju sebi i uspeju da ućutkaju neko od ta dva JA, barem do dovoljne mere da ih to ne opterećuje na dnevnom nivou.

Vrlo često se to deljenje ličnosti svodi na „prosti“ izbor – ostati trajno kod kuće sa detetom, ili pak pratiti put svojih ciljeva, koji su često usko povezani sa željom za uspešnom karijerom u bilo kojoj oblasti, ali van kuće.

Ali da li je izbor lak?

I da li je moguće napraviti izbor, a ne zažaliti u bilo kom trenutku zbog njega?

Apsolutno nije!

Svi mi volimo da stvaramo svoje stavove i navike, pogotovu one koje smatramo da su važni za održanje naše suverene ličnosti i mislimo da ukoliko to nešto promenimo mi više nećemo biti mi.

Dok sam bila mlađa smatrala sam da niko i ništa na ovom svetu neće stati na put ostvarenju mojih ambicija. Čak sam se i zgražavala na priče žena koje nisu završile fakultet ili su ostavile posao trajno da bi bile kod kuće sa detetom.

Onog trenutka kada počinjete da dobijate svest o tome da ćete postati majka, a još i više onda kada to i dolaskom na svet najdivnijeg bića na svetu i postanete, vaš život se menja. Onda shvatite da je vaš ego bio preveliki i da vi i niste najvažnija osoba na ovom svetu, što s druge strane ne znači da uopšte niste važni.

Kada sam dobila Sofiu i kada sam dovoljno odrasla shvatila sam da ne treba suditi o drugima tek tako, samo zato što se ne uklapaju u naše šablone kako bi život trebalo da se živi.

Ja sam mama, ali i Mima

Naravno da sam se i sama lomila između odluke – nastaviti sa studijama i „juriti“ karijeru ili ostati kod kuće, kako bi dete imalo pristunu majku. Ponekad uhvatim sebe da i dan danas to radim. Imam često osećaj da biranjem jedne opcije, druga mora da ispašta do te mere da će biti potpuno zanemarena. A nije baš tako.

Kada je Sofia bila baš mala i dok sam još bila polu aktivni student, mnogo vremena sam provodila kod kuće i većina kućnih poslova je padalo na moja leđa. Iskreno, u više navrata sam vrlo aktivno razmišljala o ideji da budem full time mom, čak sam i smatrala da će me to ispuniti do te mere, da mi ništa drugo pored neće biti potrebno.

Tek tada sam i sama shvatila da posao žene koja se bavi „samo“ kućom i porodicom nije ni malo lak. Naprotiv! Od tada razumem, verujem i podržavam svaku ženu čiji je lični izbor da ostane kod kuće. Zapravo smatram da tim ženama treba dati radni staž i neku vrstu plate od države, jer njihov posao nije ni po kojim standardima manje važan od posla bilo koje žene koja izlazi ujutru iz kuće i celog dana radi.

Ja sam, međutim, shvatila da ja nisam stay at home tip i kako godine idu, sve više shvatam da sam daleko od toga. Ja, kao i moja drugarica i mnoge žene na ovom svetu, najviše volim svoju ćerku i svoju porodicu, ali volim i sebe toliko da smisao svog postojanja jednostavno ne mogu da svedem na svoju porodicu i kućne poslove.

Volim da pišem, da čitam i proširujem svoja znanja u oblasti medijskih nauka. To sam isto ja i taj deo sebe ne želim da izgubim, jer me gotovo isto, kao i moja porodica, čini srećom i ispunjenom. Jedina razlika je u tome što je to ono što je samo moje!

wp-1608988411115.jpg

Ako radiš, zapostavićeš svoje dete?

S ovim nipošto nisam saglasna!

I meni je kao maloj smetalo što moja mama mora svakoga dana da ide na posao i jedva sam čekala da se sa istog vrati. Ali to je posao deteta – da želi da bude stalno sa svojim roditeljima.

Sada kada sam i sama postala majka, znam ne samo da i njoj nije bilo lako da me liši svog 24časovnog prisustva, već joj se i divim što je uspela da sledi svoje snove i ostavari svoju ambiciju.

Ali budimo realni, niti je moja mama provodila premalo vremena sa mnom, niti ja provodim premalo vremena sa Sofkom. Pogotovu s obzirom na činjenicu da se aktivno posvećujemo jedna drugoj.

Za mene je mnogo bolje da imaš uspešnu i nasmejanu mamu, kakva želiš jednoga dana da postaneš, nego da te mama ceo život krivi jer zbog tebe nije mogla da bude ovo ili ono.

Te, draga moja Ivana, razumem te i podržavam te. Treba da se vratiš na posao i tom odlukom nećeš postati ni loša majka, ni nemajka. Postaćeš žena koja je zadovoljna sobom, jer radi ono što voli pre svega. A samim tim ćeš tako zadovoljna biti mnogo bolja i za svoju porodicu. Naravno da će ti biti teško i da će bebi biti teško bez tebe, ali vremenom se griža savest neće smanjivati, moraš da naučiš da sa njom živiš i da umesto krivice osećaš ponos, jer svojoj ćerkici daješ primer kakva žena želiš da sutra ona bude.

Ovde se ne radi o osudi ni jedne, ni druge „vrste“ žena. Ovde se radi o razumevanju i podršci i za jedne i za druge, ali i za treće, koja god njihova odluka bila.

Naša je neviđena sreća što možemo da živimo na leđima uspeha mnogih žena pre nas koje su se izborile za to da mi danas imamo taj izbor i kažemo – ja sam tip koji voli da radi, ili više volim da se brinem o svojoj porodici. Nekada, i to pre samo 50tak godina, taj izbor nije ni postojao. Žena je bila kod kuće i to je bio njen posao i njena svrha.

Mi možemo da biramo, pa zašto ne bismo?

Srdačno,

S-Mama