Po završenim studijama nastupa vrlo težak period – period šta dalje.

Još kad birokratija udari svom snagom, izbori se znatno smanjuju, te je neophodno prvo sesti sam sa sobom i dobro promisliti šta je dalje činiti a onda naravno i sa svojom porodicom (jer kad vas je troje, odluke koje se tiču individue itekako utiču na ostalo dvoje).

Iako sam obožavala svoje studije i nadala se da ću po završetku mastera odmah nastaviti sa doktorskim studijama, realnost me je dobro udarila po glavi ne samo činjenicom da situacija sa vizom nije ni malo jednostavna, već je tu i još veća prepreka – finansiranje tih studija.

Naravno da u Nemačkoj postoji mnogo mogućnosti za stipendije, ali je broj potencijalnih doktoranada veliki, konkurencija je ogromna, a i veliki deo prijavljenih nema taj pritisak obezbeđivanja gole egzistencije ne samo za sebe već i za svoju porodicu. Na žalost, ja nemam mogućnosti, a ni živaca da se mesecima prijavljujem i čekam naredni krug izbora (ako uopšte u njega uđem). Mi ovde nemamo nikakvu zaleđinu, te samim tim ni mogućnost da sebi priuštimo tako nešto.

O psihičkoj i emotivnoj nespremnosti za uplov u takav poduhvat kao što je pisanje doktorata da i ne govorim, to je tema za sebe. Posle mastera sam se osećala kao isceđen limun, u kome više nema ni kapi inspiracije za dalje pisanje. Potreban mi je odmor i objektivna perspektiva na sve to.

Te sam ja posle dugotrajnog promišljanja i vaganja odlučila da svoj cilj da doktoriram ostavim po strani, da me sačeka u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. Jer hej, nije to osnovno obrazovanje, pa da se bilo gde kasni ako doktorat ne odradiš do određenog uzrasta. A ja ne žurim nigde. Meni je moja porodica najvažnija i tu nema pogovora.

Mislim da je Marku još teže nego meni palo, to što će on nastaviti sa akademskim usavršavanjem bez mene. Jer mi smo oduvek zajedno, ruku pod ruku, sledili iste snove i ciljeve. A sada je situacija takva, da ću ja samo raditi a on će raditi i pisati doktorat uporedo (kod njega je startna pozicija drugačija – ukratko, dobio je mesto na katedri gde će raditi i pisati doktorat uporedo, Bogu hvala).

Od prijave do posla

Pre nego što sam počela da pišem prijave za poslove, kao svaki pravi štreber prvo sam otišla na više različitih savetovanja kako se one uopšte pišu, kako se prijavljivati, kako napraviti dobar CV, na šta je posebno bitno obratiti pažnju… Onda je počela aktivna potraga za poslom. Prvo sam se prijavljivala „samo“ za posao u struci širom Bavarske, sa idejom da ne moramo da se selimo, već da ja „pendlam“ ako bude neophodno, ne samo zbog Markovog posla već pre svega zbog Sofkinog vrtića.

Posle 30tak poslatih prijava i ni jednog pozitivnog odgovora, počinjete da sumnjate u sebe. Šta nije uredu sa mnom? Šta radim pogrešno? Zašto?

Vreme prolazi. A ništa se ne dešava.

Onda sam rešila da pronađem „bilo kakav posao“ jer računi se moraju platiti i mora se nešto jesti, simple as that. Ali to je ispalo još teže nego tražiti posao u struci. Tražili su mi iskustvo i preporuke za najgluplje poslove (tipa popunjavanje rafova u radnji za prodaju materijala za kreativne radove tzv. basteln radnje). Zaista mi nije bilo bitno gde i šta ću raditi, toliko je gorelo pod nogama.

I posle dva meseca svakodnevnog tabanjanja od firme do firme, od radnje do radnje, konačno su me primili u jednom butiku u velikom tržnom centru, kao ispomoć, na minimalcu (max. 450 eura mesečno).

Posle nekog vremena konačno sam primila i poziv na prvi intervju za „pravi“ posao! Posao jeste na Univerzitetu, ali je daleko od moje struke, ili platnog ranga koji mi administracija ovde traži kako bih smela da ostanem. Uprkos tome posao sam naravno prihvatila svesna da ću morati da nastavim da tragam i za poslom u struci. Prihvatila sam pre svega jer mi pruža mogućnost da naučim nešto novo, ljudi sa kojima radim su divni, radim pola radnog vremena što mi omogućava da uporedo radim i posao u butiku, kao i da budem sa svojom porodicom što mi je najvažnije od svega.

wp-1578825363099.jpg

Uzevši u obzir sve gore navedeno, nemam potrebu da se žalim. Štaviše zahvalna sam što imam oba posla. Da je lako sve uklopiti nije, ali za razliku od studija koje su zahtevale 24/7 angažovanja, kada dođem sa oba posla kući, ja o poslu ni ne razmišljam, što svakako nije mala prednost. Još jedna od prednosti je što u svoju kancelariju na Uniju mogu da vodim i Benija, te on nije sam po ceo dan, što nam svima mnogo znači. A on je postao zaštitni znak katedre na kojoj trenutno radim.

Iako sam veoma zahvalna na poslovima koje radim i svesna sam da sam imala sreće što sam ih dobila, moram biti iskrena i priznati da mi nedostaje biblioteka. Nedostaje mi ceo proces pisanja, od istraživanja literature, preko beskrajnog čitanja i učenja, pa sve do nimalo lakog pisanja. Očigledno je da treba da prođe još vremena pre nego što se priviknem na ideju da će ta moj dugo sanjani san morati poprilično da pričeka.

Snovi se menjaju, ciljevi takođe. A promena per se nije loša, samo nam ponekad treba više vremena da se na nju naviknemo. Onog momenta kada je prihvatimo, počnemo da shvatamo da sve ono što se dešava, dešava se sa razlogom. Ponekad ne dobiješ ono što želiš, već ono što ti je potrebno (ne znam kog porekla je ovaj citat, ali je tako istinit).

S-Mama