Ja sam bio jedan od onih stidljivih momaka, koga su uvek birali poslednjeg u fudbalu. Štreber koji je imao puno drugarica, ali ne i puno devojaka.

Pre nekih osam godina, kada sam raskinuo prvu i do tada jedinu dužu vezu, mislio sam da se nikada neću oženiti. Zamalo sam bio u pravu – naredne četiri godine sam proveo solo, bez neke veće nade u srećan ishod moga ljubavnoga života.

Moj prijatelj, koji je promenio popriličan broj devojaka, me je tešio time da ću se ja ipak prvi u društvu oženiti i jako brzo pronaći ljubav svoga života, jer tako to obično biva sa ljudima koji su imali malo veza. Iako tada nisam verovao, danas znam da je on ipak bio u pravu.

Pre četiri godine sam se oženio, posle nepunih godinu dana veze i sada imamo Sofiu, koja je tek napunila godinu dana!

Tokom te četiri godine soliranja sam se učio strpljenju, rešen da ne propustim ljubav svoga života, kao što se to desilo mnogim mojim drugarima koji su bili popularni i obožavani kod devojaka i možda u toj silnoj gužvi i izgubili onu pravu. Naravno, to sam shvatio tek skoro!

prava-osoba-pored-vas

Malim koracima zajedno koračamo kroz život

Ljubav mog života je ušla zaista lagano u moj život i onda kada sam se najmanje nadao, a nekako i kada sam se baš opustio!

Došla je na vreme i učinila me boljim

Pre Mime nisam priželjkivao brak ni u snovima, misleći da sam premlad za tako nešto, ali tada sam u svojoj 23-oj godini života, skoro pa odmah osetio da želim da zakoračim u neizvesnu izvesnost. Do tog trenutka ja nisam bio tradicionalista kada je brak u pitanju, jer su meni veoma bitni ljudi imali jako ružna iskustva u istom, ali srce je reklo svoje.

Tada, pre četiri godine, moja supruga i ja smo nakon venčanja morali najpre da se privikavamo jedno na drugo. Posle veze na daljinu (ona u Srbiji, ja u Nemačkoj) i naših viđanja koja su bila zaista intezivna ali kratkotrajna, odjednom smo se našli u zajedničkom životu u stranoj zemlji, i na studijama na stranom jeziku, što je bilo itekako stresno za oboje.

To privikavanje (jednog na drugo, nas na drugu zemlju i kulturu, na studije) i nije išlo baš uvek glatko, ali kada smo napravili zajedničke navike, zajedničke ciljeve, zajednički dnevni ritam, kada smo zajedno uredili deo po deo našega stana, sve je postalo itekako lakše. Od velike pomoći nam je svakako bilo to što smo oboje imali slične probleme i bili upućeni mnogo više jedno na drugo, jer su naši roditelji i prijatelji bili daleko od nas.

Danas, mogu da shvatim one reči naših baka: „ma nisam ga ni znala kada samo se uzimali, nego sam ga vremenom zavolela“. Naravno, mi jesmo sklopili brak prvenstveno jer smo se zavoleli, ali ako se ne radi na stvaranju zajedničkih ciljeva i navika, onda ljubav postaje nedovoljna.

Smatram da se kod naših baka koje su se udavale „na slepo“ ljubav rađala upravo iz tog zajedničkog disanja. Meni je ponekad jako teško da objasnim ljudima da mi je zaista teško i neobično kada se na duže vreme ili neplanirano odvojim od moje supruge (a sada i od Sofie), jer su one prosto deo svake sekunde moje svakodnevice i moja slatka navika.

Kada je pravo vreme za proširenje porodice?

Jedna od stvari, a koja baš i nije tako mala, oko koje moja žena i ja nismo mogli odmah da se usaglasimo jeste i vreme dolaska novoga člana naše porodice. Mima nije želela da rađa u poznijim godinama, kada je svaka trudnoća rizičnija, a ja sam opet želeo da prvo završim fakultet i uzmem parče `leba u ruke, pa onda da rađam decu.

No, razgovarajući i diskutujući sa Mimom, shvatio sam da se naše finasijsko stanje neće bitnije promeniti u narednih pet godina, jer oboje želimo da upišemo doktorske studije nakon mastera i kada budemo privodili kraju pisanje disertacija, već ćemo uveliko preći tridesetu i opet tražiti nove izgovore za odlaganje bebe. Vremenom je takođe došao i taj „očinski i majčinski instikt“ i mi smo rešili da ne ispustimo taj magični trenutak i odlučili se da se upustimo u novu avanturu.

Upoznali smo zaista mnogo ljudi kojima je u iščekivanju boljih uslova za bebu, prošao veći deo života i sada nemaju ni bolje uslove, ni bebu!

Kada su veza ili brak u pitanju, onda čovek mora stalno da korača napred i pravi male pomake, jer kada se tapka u mestu onda se, kao i kuća koja je do pola ozidana, na početku polako, a onda vremenom sve brže, urušava u sebe i zarasta u korov.

Mi nismo želeli da čekamo da se stvore idealni okonosti, jer okolnosti nikada nisu idealne! 

Nismo želeli da proputujemo, svašta nešto još probamo ili što bi se kod nas u narodu reklo: „proživimo“, pa da onda proširujemo porodicu, jer smo shvatili da i sa bebom možemo da „proživimo“ i to jako lepo!

S-Tata