Ima li ličnog uspeha odvojenog od porodice i da li je moj neuspeh samo moj?

Kada se toliko stvari dešava u životu, kako lepih tako i onih drugih, onda je teško sesti i popuniti papir nekim rečima, koje bi ukratko sažele sve ono što vam se mota po glavi.

Za početak, poslednjeg meseca prethodne 2019 godine, dobio sam magistarsku diplomu! Nakon osećanja radosti, nastupio je i period praznine, beznađa, lutanja.

To što sam skoro pa dosegao tj. ispunio osnovni preduslov da ostvarim jedan od mojih dugoročnih ciljeva – doktorske studije – podstaklo me je na ogromno preispitivanje svega što sam do sada radio i onoga što bih voleo da radim. Bilo je tu i suza i osećaja bezvrednosti i nedostojnosti za ono što sam želeo…

Ali bila je tu i moja Mima, koja je kroz sve to prošla samo nekoliko meseci ranije i koja me je znala saslušati i utešiti… Ništa manje mi nije pomogla ni Sofia, koja mi je svojim bezbrižnim pogledom na svet, pomogla da odvratim misli od svega i da pokušam na sve da bacim pogled iz jednog drugog – nevinijeg – ugla.

I da mi nije bilo moje porodice ja definitivno ne bih znao gde su moji limiti i definitivno se ne bih odvažio na još jedan iskorak u mom obrazovanju.

Bez njihove podrške i ljubavi ne bih smogao snage da od ovog meseca započnem doktorske studije kod jednog od najpriznatijih stručnjaka u svetu u njegovom naučnom polju.

Doktorske studije u mom slučaju ne podrazumevaju samo to da sedim, čitam i pišem nego i da radim, da bih sa Mimom zajednički obezbedio naš egzistencijalni minimum. Srećom, dobio sam mesto na naučnom projektu koji vodi moj mentor, zajedno sa još dvojicom priznatih profesora sa našeg fakulteta. Taj projekat je podržala nemačka naučna zajednica, pa je tako i privukao veoma značajna imena iz sveta nauke.

Tokom semestra, svake nedelje imamo minimum jednog novog predavača u sklopu projekta, što znači da ja svoje znanje svake nedelje produbljujem i obogaćujem. I u tom društvu, gde sam ja najmlađi i najmanje obrazovan, gde su diskusije često izvan mog domašaja razumevanja, gde svi govore minimum tri živa i četiri mrtva jezika, ja često imam osećaj niže vrednosti i nesigurnosti. Ne desi mi se tako retko da mi je glupo da postavim pitanje zbog tog osećaja nesigurnosti.

Možda se pitate, pa šta onda radiš tamo čoveče? Zašto bi bio negde gde se ne osećaš komforno i lagodno? Nije li to znak da ne pripadaš tamo i da treba da pobegneš glavom bez obzira?

Možda bi i trebalo da pobegnem, ali ja sam tamo pre svega zbog svoje porodice!

DSC06051.JPG1

To što sam voljan da svake nedelje pokušavam da pomerim svoje granice u okruženju koje jeste daleko iznad mojih kompetencija, zbog moje Sofie i Mime, podrazumeva zapravo nekoliko stvari. Najbitnije od njih su svakako ambicija da obezbedim bolji i sigurniji život za našu porodicu i njihova podrška da uspem u tome.

Nikada nisam želeo da radim na fakultetu – misleći da je to daleko van mog domašaja. A onda sam dobio Sofiu i onda sam počeo da grizem i da se borim. Više nije bilo izgovora! Seo sam da učim i da radim i da svojim kakvim-takvim znanjima izborim bolje sutra za moju porodicu. Zato sam i završio uspešno magistarske studije i borio se da upišem doktorske (naravno da sam imao i vlastitu ambiciju, suludo bi bilo da je nemam).

Nisam mogao da dozvolim da sve što sam do tada uložio u dolazak ovde i u celokupne studije tek tako pored mene prođe.

Morao sam i bolje da se organizujem da bih ostvario sve što sam želeo ali i da se počnem nametati svojim radom i trudom. Sve ono što sam znao da ću nekada morati da uradim, počeo sam da radim onda kada smo Mima i ja dobili Sofiu (u te stvari recimo spada i ostavljanje cigareta).

A moja porodica mi je zauzvrat dala neizmernu i bezrezervnu podršku. Bez te podrške ne bih zaista mogao ništa.

Jer imao sam trenutke u životu kada sam bio prepoznat i kao vredan i kao pametan i kao dobar đak, pa ipak nešto nije štimalo i ipak sam se svega odrekao jednim jedinim potezom koji sam povukao.

Međutim, sada imam mirnu luku u koju kada dođem me zapljusne talas pozitivne energije, smeha, igranja, ljubljenja, zagrljaja.

Sada sam Sofiin „papi“, kome ona daruje neizmernu ljubav. Njoj sam najbolji tata na svetu i to je nešto što daje veliku količinu samopouzdanja. Sada svakoga dana čujem da sam najbolji muž na svetu i to mi daje krila. Sada sam nekome prelep, pa ne mogu više da shvatim kako sam ikada mogao da pomislim sam ružan. Tako je to isto i sa mentalnim sposobnostima: mnogima je potrebno samo malo samopouzdanja i samo malo reči podrške – između ostalih i meni – da bi stekli osećaj sigurnosti da ukoliko nešto kažu, neće ispasti glupi.

Za uspeh na bilo kom polju je ipak ključna porodična stabilnost i podrška iste te porodice.

Sa druge strane, pre nego što sam krenuo sam doktorskim studijama, najpre sam se posavetovao sa Mimom da li uopšte da načinim taj korak. Jer je bitno da i u slučaju eventualnog neuspeha budemo zajedno u svemu.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ne radi se ni o kakvom prebacivanju odgovornosti, ali se radi o podeli i dobroga i lošega.

Uzgred, da li ste znali da su mali porodični biznisi zapravo najprofitabilniji oblik poslovanja? To je zbog toga što su svi udruženi i što je svima jednako stalo do uspeha i jer nema tog nezdravog takmičenja i poturanja noge u porodici. Nema bespotrebnog nadmetanja za poziciju. Tako bar kažu ekonomski stručnjaci.

Porodica je deljenje i porodica je umnožavanje. Porodica je ljubav i podrška. Porodica su Sofia, Mima i Beni!

S-Tata