Da, imamo još jednu bebu. Ali ovog puta je beba pas u pitanju. Mali čupavi stvor koji nam je oduzeo srca na prvi pogled.

Pre dva meseca dobili smo od Markove sestre na poklon malog belog maltezera, tada dva meseca starog, kome smo dali ime Beni.

Nisam htela ranije da pišem o Beniju, jer ipak je trebalo i njemu i nama malo vremena da se prilagodimo jedni na druge.

Marko i ja smo oduvek pričali o tome da čuvamo psa, ali nikada nismo došli ni blizu realizacije. S obzirom na to da ni on ni ja nikada nismo imali psa za kućnog ljubimca, pogotovu ne onog koji se zaista čuva u kuči, ni on ni ja nismo znali ni kako se takav pas čuva, niti šta da očekujemo od celog iskustva.

IMG-20181225-WA0008.jpg

Sada kada smo dobili priliku i dok smo razmišljali o tome da li da ga uzememo ili ne, Sofia je bila presudni faktor.

A ona ga prosto obožava! Beni zapravo i jeste njen pas. Mada pošto je ona još mala da bi se sama brinula o njemu, mama i tata preuzimaju obaveze oko hranjenja, kupanja i ostalog, dok je Sofia tu da mu se raduje, da se sa njim igra, juri i da ga šeta (sa nama zajedno, naravno).

Sama činjenica da Sofia čim otovori oči prvo ide do Benijevog kutka da se pomazi s njim, pa tek onda zove mene ili Marka, ili od trenutka kada uđe u zgradu počne da viče „Beni, Beni“ i prvo se poigra s njim kada uđe u stan, pa tek onda pozdravi mene ili Marka, kao i neopisivo sladak smeh kada se juri ili igra sa njim, su meni i Marku jasni znaci da smo doneli pravu odluku time što smo Benija pustili u naše živote.

Neverovatno je to koliko tako malo stvorenje, može da izazove toliko sreće i ljubavi.

Čuvanje psa nije isto kao i čuvanje deteta, iz prostog razloga što su psi manje zahtevni od dece. Pri ovome ne mislim da su deca zahtevna u negativnom smislu, već je to prosto činjenično stanje.

Ovo naravno ne znači da pas ne zahteva brigu i pažnju, pogotovo pošto je i sam još beba.

Kao svaki pošteni štreber, bez prethodno stečenog praktičnog iskustva, ja sam lepo pokupila sve moguće knjige u biblioteci o psima tj. maltezerima kao i štencima i njihovom odgoju generalno, ali i odnosu dece i pasa. Takođe sam pogledala gomilu vieda na You Tube-u o odgoju i dresiranju štenaca. I sve to mi je vrlo pomoglo, iz prostog razloga jer smo izbegli mnoge situacije u kojima bismo sigruno inače paničili (npr. kako ga naučiti gde da vrši nuždu).

Kako se naša svakodnevica promenila zbog Benija?

Lagala bih kada bih rekla da je sve kao pre, jer nije. Sreća je što smo ga dobili u periodu kada nismo imali previše obaveza, jer su ovde bili praznici te pune dve nedelje Univerzitet nije radio. Tako da smo imali taman vremena da se priviknemo na njega, naučimo njegove potrebe i prilagodimo ga većini naših navika.

Obaveze smo podelili tako što Marko vodi i preuzima Sofiu iz vrtića, a ja većinu dana provedem kod kuće pišući svoj master rad i pazeći na Benija. Meni ne pada ovo teško, s obzirom na to da je na Uniju već polako počela euforija spremanja ispita, pa ja u to vreme radije pišem kod kuće, iz prostog razloga što se čitaonice napune studentima koji se tek u ovom periodu sete da treba da uče i pišu radove. Kod kuće imam svoj kutak za rad i svoj mir, a sada i društvo.

Ono što je Beni doneo novo, ali i dobro, u moju radnu svakodnevicu je svakako „obaveza“ da ga ujutru pre početka pisanja prošetam, kako bi se umorio i veći deo prepodneva prespavao, da bih ja na miru mogla da radim. Ovo je za mene kao poručeno, iz prostog razloga što sada imam razlog da se nateram da izađem ujutru na vazduh i prošetam. Pre sam se zatvarala u kuću od trenutka kada ustanem, dok ne dođu Marko i Sofia i mislila sam da bi i kratka šetnja bilo gubljenje vremena koje mogu da provedem pišući. Ali iskreno, zdravije je i za telo ali i za mozak da se udahne ujutru svež vazduh, jer ne samo da se lakše razbudim, već mi je i koncetracija ali i motivacija nekako veća i jača.

Naravno da ima i onih malo napornijih trenutaka, kao kada Beni počne u pola noći da cvili jer mora da obavi svoju dužnost, ali posle nekoliko dana smo uspeli da ga istrenitamo da čim to obavi mora da se vrati u krevet i nastavi da spava, a ne da je ponovo vreme da se igramo.

Svaki Sofkin osmeh koji je vezan za Benija, kao i njegovo umiljavanje i više su nego vredni truda.

S obzirom na to da je Beni novi član naše porodice i da zajedno učimo kako i šta sa njim, ali i da je Sofkino odrastanje postalo neodvojivo od njega, očekujte u narednom periodu više tekstova o njima dvoma i našim zapažanjima.

Ko zna, možda nekome i pomogne da se odluči na korak proširivanja svoje porodice za malog pufnastog člana.

S-Mama