Nikada za sebe nisam mogla da kažem niti da volim da kuvam, niti da me to nešto posebno interesuje. Ali nisam jedna od onih modernih žena koje u kuhinji ne umeju ama baš ništa da naprave. Naprotiv, umem ja da spremim mnogo toga, ali to nikada nisam činila iz ljubavi, već zato što eto mora.

Moja kuhinjska filozofija je bila (a zašto ne bismo imali filozofiju vezanu i za kuhinju) ne razumem kakav je užitak u tome da nešto satima spremaš i onda se to pojede za desetak minuta. Dakle meni je kuvanje, barem ono koje nije bilo brzinsko, predstavljalo apsolutno gubljenje vremena, koje bih ja lako radije iskoristila čitajući neku dobru knjigu.

ljubav-prema-kuvanju

Mama, jel mogu i ja sa tobom da kuvam?

Međutim već u vreme kada sam bila trudna, odnos prema kuvanju se polako ali sigurno menjao. Da li su hormoni ili majčinski instinkt u pitanju, ne mogu da tvrdim, ali nešto definitivno jeste delovalo pokretački za mene. Naime, poslednjih par meseci trudnoće, koje sam provodila više kod kuće nego u čitaonici, shvatila sam čemu zapravo tolika fama oko kuvanja. Sve manje mi je bilo teško da SVAKOGA DANA pripremam različite ručkove, čak mi je ceo taj proces postao svojevrsno uživanje.

Mada pravi preokret se dogodio nešto kasnije. Kada je Sofia došla na svet i kada sam se ja vratila u normalu posle porođaja i perioda privikavanja na bebu i nov način i tempo života, otkrila sam da ta stvar sa kuvanjem nije baš bila faza.

Naprotiv, od trenutka kada Sofia počinje da jede kašice, moja ljubav prema kuvanju je postajala sve veća.

Vrlo mi je važno da moje dete jede zdravo, a kada već imam vremena zašto joj ne bih sama spremila kašicu?

Sofia jede i industrijske kašice, doduše veoma retko i u iznimnim situacijama tj. ukoliko ni Marko ni ja nismo u prilici da joj spremimo domaću. Ali se trudimo i u tim situacijama da pazimo koje kašice joj dajemo, pogotovu u odnosu na to koliko šećera ili soli u sebi sadrže. No detaljnije o njenoj ishrani više u nekom drugom tekstu.

Prilike stvaraju profesionalce

Elem, da se vratimo mom kuvarskom otkrovenju. Moj muž oduvek fantastično kuva i ja sam jedna od onih srećnica kojima je vrlo često bilo „zabranjivano“ da uđu u kuhinju. On rado kuva, ali kao i svaki umetnik (a on to u kuhinji svakako jeste) voli da mu niko ne smeta i ima neki samo svoj sistem kako stvari treba da funkcionišu. Doduše kad god bih nešto ja spremala, on bi se obavezno stvorio tu negde da mi pomogne.

Danas to više nije tako.

S obzirom na to da u poslednje vreme u najvećoj meri ja čuvam Sofiu, a da je on prenatrpan obavezama oko studija i trenutno nema toliko vremena da stalno nešto petlja po kuhinji, to podrazumeva i da sam mnogo više kod kuće, što dalje znači više prilika da se kuhinja i ja sprijateljimo.

Ključ je u tome što ja zapravo nemam strpljenja za neka jela, za koje je potrebno mnogo vremena da se spremi.

Moj kuhinjski lajtmotiv je  – Što je brzo, to je i ukusno.

Iskreno sam se iznenadila kada sam otkrila koliko različitih jela može da se napravi za između 15 minuta i pola sata, što je neki maksimum mog strpljenja kada je kuhinja u pitanju. Srećom u Nemačkoj postoji gomila kuvara (pre svega mislim na knjige) koji su namenjeni baš nama koje nemamo vremena za gubljenje, a pri tom volimo domaću kuvanu hranu. Te je mene moj divni muž častio jednom takvom knjigom. Hvala mu do neba.

Kako motivisati (ne)kuvaricu?

Sama činjenica da će moje dete pre svega jesti zdravo i raznovrsno svakoga dana, za mene je bila dovoljna motivacija da se sve više latim šerpi i varjača. A kako Sofia raste, tako i mogućnosti za raznovrsniju hranu postaju brojnije, čime se i moje umeće svakim danom nadograđuje.

Sledeća velika prednost spremanja domaće hrane leži i u činjenici da smo i Marko i ja počeli još zdravije i redovnije da se hranimo. Iskreno smo se opasno navukli na užinice koje pravim zapravo za Sofku, a koje su preukusne, kao na primer Banana hleb. S toga sam počela da pravim u duplim količinama sve ono što pravim njoj, kako bismo i mi mogli da se zdravo omrsimo.

Sada smo u fazi kada spremamo jela za celu porodicu koja su prilagođena Sofii i ja se vrlo radujem tome što konačno svi zajedno obedujemo. To ujedno i znači manje vremena provedenog u kuhinji, a više vremena za porodicu, kao i isprobavanje potpuno novih recepata.

A meni je vrlo važno da ne upadnem u kolotečinu, jer onda gubim interesovanje i volju, pa i kada je kuhinja u pitanju.

Tako da drage moje Super Mame, kada sam ja mogla da zavolim kuvanje, verujte mi možete i vi. Jer nema veće nagrade za naš trud od zadovoljnih osmeha vaših najmilijih.

Prijatno!

S-Mama