Home Office je koncept koji je već više od mesec dana naša realnost. Mnogi roditelji rade od kuće. Svesni smo situacije u kojoj se nalazimo i naravno da nije idealna, pogotovu povod za ostajanje kod kuće nije. Ali tu smo gde smo, te zašto ne bismo probali da izvučemo najbolje iz svega ovoga? I ne, ovo nije jedan od onih ružičastih you can do it all tekstova.

Moj muž je primetio da ja „cvetam“ u samoizolaciji. I upravu je. Izgleda da je vaga moje ličnosti ipak teža na „introvertnoj“ strani, priznajem.

Meni prija kada sama organizujem svoj dan i ta vrsta slobode me čini mnogo motivisanijom i produktivnijom, jer mi dozvoljava da budem sa svojom porodicom pre svega onoliko koliko nam je svima to potrebno. A sa druge strane, kada se radi, radi se punom parom.

Prija mi što je Sofia tu sve vreme. Za promenu mi prija što ne moramo da trčimo da stignemo na vreme u vrtić, pa na jedan posao, pa na drugi posao, pa ponovo u vrtić i tako u krug. Posle dugo vremena konačno mogu da joj se posvetim onako i onoliko koliko bih inače volela da mogu i u normalnim okolnostima.

Prija mi što je Marko kod kuće ceo dan. Prija i njemu što konačno može da udahne, da čita, piše svoj doktorat i članke za objavljivanje, a da ga pri tom niko ne vuče za rukav da obavi još hiljadu stvari.

Zapravo ovo stanje u kući me podseća na vreme kada sam bila na master studijama (minus vrebanje korone).

Iako je Sofia kod kuće i želi svaki sekund dana da provede sa mnom, ja stignem da za jedan dan obavim mnogo više posla nego obično. Jedina razlika je u tome što ne robujem formi da sedim u kancelariji od 9 do 4, već imam slobodu da sama uređujem svoj dan. I osećam da sam mnogo motivisanija i da sa manjim opterećenjem postižem mnogo brže i mnogo bolje rezultate.

Nemojmo se zavaravati, raditi od kuće, a da pritom imati malo dete uopšte nije lako i daleko je od idealnog.

Ne zato što ne volite svoje dete, već zato što malom detetu treba mnogo pažnje. Pogotovu u novonastalim okolnostima, gde je ono upućeno isključivo i direktno na vas. Nema vrtića, nema druženja sa drugom decom u parkovima, nema kućnih poseta drugara.

Ali zato ima igranja sa mamom i tatom po ceo dan.

Baka i deka servis nama ovde nisu opcija, jer baka i deka žive i rade u Srbiji. Tetka servis je povremeno dostupan, što nam zaista neizmerno znači. Ali i ona ima svojih radnih i studijskih obaveza, pa bi bilo em sebično, em nerealno da očekujemo da uskoči kad god bi nam pomoć bila potrebna.

Pa kako uspevamo sami? Šta je zapravo ključ našeg funkcionisanja?

wp-1586466877049.jpg

Odlična organizacija

Marko i ja zaista odlično funkcionišemo i ne samo da imamo razumevanje jedno za drugo, nego i pokušamo da uskočimo jedno drugom kad god je to potrebno. U ovome smo zajedno, ne postoji onaj koji ima važnije obaveze.

S obzirom na to da oboje radimo od kuće, a da imamo malo dete, nemoguće je i nerealno da možemo da radimo istovremeno. Prva i osnovna podela koju smo ustanovili je podela po danima. Ja radim utorkom, četvrtkom i petkom, a on ostalim danima u nedelji. Onih dana kada ja treba da radim prepodne, on se igra sa Sofiom, šeta Benija i brine o kućnim poslovima. A kada je njegov red da radi, sve to preuzimam ja.

Postoji ti „savršeni“ dani. Dani kada naša podela funkcioniše odlično. Ali više je onih drugih, onih realnijih, nepredvidivih, kao što su i deca sama. Tih dana, kada je moj red da radim, uz Markovu najbolju želju da bude sa Sofkom za to vreme, to nju ne sprečava da u nekoliko navrata uđe u sobu „samo nešto da me pita“ ili „samo da me poljubi“.

Spremnost na pravljenje kompromisa.

I šta onda? Koncetracija je polomljena u više navrata i povratka nema. Tada na red dolazi spremnost na kompromise. Tih dana, ostavljam posao sa strane, Marko radi svoje, a ja preuzmem brigu o Sofii.

Tih dana radno vreme se pomera za noćnu smenu. Tek onda kada bi Sofia zaspala, ja se vratim svom radnom stolu i  nesmetano se koncentrišem na obavljanje radnih zadataka. Za mene je ovo idealni kompromis, jer niti dete trpi, niti posao što je izuzetno važno.

Postavljanje prioriteta

Neophodno je pre svega postaviti prioritete. Moj prioritet je moja porodica tj. moje dete. I tu nema mnogo premišljanja. To ne znači da posao trpi i da mi do njega nije stalo. To prosto znači da radim više onda kada za to imam mogućnosti, a to je od 8 uveče, pa dok god imam koncetraciju.

Biti realan

S druge strane bilo bi nepošteno samo dete kriviti za loše dane. Naravno da nije svaki dan idealan.

Onda kada imam loš dan i ne mogu da radim kako treba, napravim pauzu, tog dana ne radim uopšte. Omogućim sebi „vikend usred nedelje“. Tog dana radim nešto za svoju dušu (čitam, pišem, gledam filmove i serije). Meni je važno da to sebi mogu da dozvolim.

Svesna sam toga da imam neviđenu sreću, jer ne samo da mogu da obavljam posao od svoje kuće, već da je i takva priroda posla da nisam vezana da u određeno vreme moram biti za kompom. Za moj posao je važno da se odradi uspešno i kvalitetno do određenog datuma, ali ne i u koje doba dana se radi.

Tako da znam i da kada sutra budem imala dobar i produktivan dan, sve ću nadoknaditi i stići mnogo više nego da sam samo sedela ispred kompjutera i nervirala se.

Ako je nešto važno u ova izazovna vremena to je da ostanemo zdravi, kako fizički, tako i psihički. Te tako budite iskreni prema sebi i realni u svojim mogućnostima.

Ostanite zdravi. #ostanikodkuce

S-Mama